Veliki četvrtak u kaštelanskoj prošlosti

Kao i u drugim dijelovima Hrvatske, i u čitavim Kaštelima je u Velikom tjednu bilo važno očistiti i urediti okućnicu, što je predstavljalo pročišćenje čovjekova tijela i duše prije Uskrsa.

Bez teškoga posla i bez ogledavanja

U Kaštelima bi ljudi rekli da se u “te dane samo vrtu oko kuće”, a na sam Veliki četvrtak “bi se ravno u podne veživala sva zvona i od onda su bili zabranjeni svi teški i fizički posli u poju i oko njega, a radili su se niki manji posli oko kuće. Jedan od važniji i veći posli u te dane bija je pritakanje vina, ča se najčešće činilo na Veliki petak” (prema pričanju J. K. Iz Sućurca). I danas postoji uzrečica “Sve šta popiješ na Veliki petak, gre ti ravno u krv!”.

Na Veliki četvrtak bi se sva ogledala u kući pokrivala krpan, jer se govorilo da ako pogledaš u ogledalo u te dane, može ti se dogodit da ugledaš samega sotonu, a to niko nije tija doživit. Ni curice i divojke se u te dane nisu smile ogledavat, ča se reče, morale su postit od ogledavanja. Jilo se malo, a post je prilazija u nemrs bez vode, puno se molilo i išlo u svako doba dana u crikvu, ispričala je J.K. iz Sućurca.

Na misu kad čuješ frčajke

Od srijede do subote crkvena zvona nisu zvonila i bila su vezana konopima, a vjerske obrede, odnosno vrijeme jutarnje, podnevne i večernje molitve Anđeo gospodnji najavljivala su muška djeca hodajući mjestom i vrteći “frčajkama”, “čvrčaljkama” ili “čegrtaljkama”-drvenim napravama za proizvodnju buke.

Božji grebac okićen šterikama, luminima i cvićen u pitarima

Na taj dan su svećenici u crkvama posvećivali Sveto ulje i neposredno podsjećali na Isusovo pranje nogu apostolima tako što su prane noge dvanaestorici muškaraca, tzv. “apostola”.
“Po crkvama bi se pripremali Božji grobovi u koje bi se polagao kip mrtvog Isusa. U svakoj kaštelanskoj crkvi smjestio bi se podno nekog od pobočnih oltara osim u Kaštel Sućurcu gdje bi se priredio na glavnom oltaru. Bio bi to najčešće drveni sanduk, često pozlaćen i ukrašen, okićen raznobojnim tkaninama.(Sanja Acalija: Uskrsni običaji u Kaštelima).

– Oko greba su se stavljale šterike i lumini, a sve žene bi donile od doma vijole,đirane, šparoge i snig ča je bilo posađeno u pitarima i u važima, pa bi se to sve stavljalo oko greba da izgleda ča lipšje. Za kićenje greba bila su zadužena dica ča su od najranije ujutro išla po mistu i derala se ”Ko jema šenice, graja i sočivice neka nosi na božji grebac”, a onda bi žene dale ti graj i šenicu, pa bi se i to stivalo među šterike i lumine. Mi dica smo to guštali činit, a nikako nas je bilo i straj vidit one puste sviće kako plamcaju među pustin cvićen…Svi su dolazili na Božji greb i svak bi ostavija cviće i lemozinu, koliko je ko moga. A bija je običaj i čuvat greb, a čuvari greba su se minjali svako malo, ispričala je J.K iz Sućurca.

Čuva se grob, prikazivala se “Muka Isusova”

“Obavezno je bilo čuvanje grobova.Uobičajeno po kaštelanskim crkvama je bilo da straža budu po dva bratima neke od bratovština koji su se svaki sat izmjenjivali. U Kambelovcu su to bila dva žandara (likovi oslikani i izrezani od kartona ili šperploče, odjeveni su u stilizirane odore rimskih vojnika, predstavljali su “žudije”-židove.(Don Frane Bego, K.Kambelovac-K. Gomilica). U Kaštel Gomilici sveti grob čuvali bi po dva bratima Sv. Sakramenta, mijenjajući se svaki sat.” (Sanja Acalija “Uskrsni običaji u Kaštelima”).

Na Veliki četvrtak dužni su se pričestiti preko mise bratimi presv. Sakramenta, sv. Nikole i sestrime sv. Križa. Taj isti dan poslije podne oko 3 sata obavlja se tako zvano “Prikazivanje anđela”.(don Frane Ivasović “Kaštel Stari”. I don Frane Bego u svojoj knjizi o Kambelovcu i Gomilici piše kako se u Kambelovcu “Muka” prikazivala pomoću satnoga mehanizma i kineskih sjena. Kako pišu i don Frane Bego i don Frane Ivasović, prikazivanja su u Kaštel Stari, ali i u Kaštel Kambelovac, dolazili gledati mnogi odrasli i djeca iz ostalih Kaštela.

Na Veliku sridu, četvrtak i petak se “barabanalo”

U Kaštelima je na Veliku srijedu, četvrtak i petak zabilježen “baraban”-običaj udaranja štapovima i šibama po crkvenim klupama na spomen Barabinog imena, čime se dočaravala grmljavina koja je nastala nakon Isusove smrti.

Ti su štapovi bili izrađeni od trsa iz starog vinograda ili od grana masline ili gloga, a šibama se po crkvenim klupama tuklo toliko dugo dok se ne bi izlomili. Taj se čin nazivao “tući barabana”, jer naziv podsjeća na Barabu, sudionika Isusova procesa pred rimskim upraviteljem Poncijem Pilatom.

– Dici nisu dali nosit šibe i šćape u crikvu, jer bi satrali sve klupe dok bi po njima tukli. Ali muški bi se snašli, pa su šibe sakrivali u očeve i didove kaparane, ili bi ji zadili u dno od postola, pa pokrili gaćan, a niki bi jis sakrili na posebna mista u crikvi kad ji niko ne bi vidija, pa bi ji vazeli kad in je tribalo tuć po klupama, ispričala je J. Kovač iz Sućurca.

Renata Dobrić na portal.hr