Propast stare Jugoslavije i pohlepa kralja Aleksandra

Svrha ovog članka je analizirati bi li se propast kraljevine Jugoslavije dogodio onako brzo da je kralj Aleksandar manje državnih sredstava stavljao u svoje đepove, a više ulagao u obranu i prosperitet naroda. Dakle pitanje je dali je njegova pohlepa rezultirala propašću države.

Kralj Aleksandar Karađorđević bio je ključna osoba u stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nakon Prvog svjetskog rata. Kao regent, a kasnije i kao kralj, imao je znatnu političku i ekonomsku moć. Postoji tvrdnja da se nakon rata silno obogatio, dok su mnogi njegovi vojnici, koji su pretrpjeli strašne ozljede i osakaćenja, ostali bez odgovarajuće potpore, a kralj im je velikodušno dopustio prosjačenje.

Ova priča o nejednakosti između kralja i običnih vojnika ukazuje na duboke društvene nepravde koje su bile prisutne u tadašnjem društvu. Iako je Kraljevina SHS pružala neke oblike pomoći braniteljima, često je ta pomoć bila nedostatna, a birokracija i korupcija dodatno su otežavale pristup toj pomoći. Mnogi su se branitelji suočavali s teškim ekonomskim uvjetima, bez mogućnosti zaposlenja i adekvatne medicinske skrbi, zbog čega su bili prisiljeni prosjačiti.

Priče o kraljevskom bogaćenju nasuprot patnji običnih vojnika često su bile dio šire kritike vladajuće elite i njihove nesposobnosti ili nespremnosti da se brinu za najranjivije članove društva. Te su kritike kasnije pridonijele nezadovoljstvu koje je dovelo do političkih previranja u zemlji.

Drugi svjetski rat u Jugoslaviji počeo je 6. travnja 1941. kada su sile Osovine, predvođene nacističkom Njemačkom, napale Kraljevinu Jugoslaviju. Jugoslavija je kapitulirala za samo 11 dana, 17. travnja 1941. godine. Brza kapitulacija često se pripisuje nizu čimbenika, uključujući unutarnju političku nestabilnost, korupciju i trulež sustava. Bilo je to tek 23 godine nakon završetka Prvog svjetskog rata, a nesklonost borbi u narodu vjerojatno su potaknula svježa sjećanja na sudbinu ratnih invalida iz Prvog rata.

Nekoliko ključnih razloga za brzu kapitulaciju Jugoslavije su:

1. Politička nestabilnost: Kraljevina Jugoslavija bila je zemlja s dubokim unutarnjim etničkim i političkim podjelama. Postojale su značajne napetosti između različitih nacionalnih skupina (Srbi, Hrvati, Slovenci, Muslimani i drugi) i političkih frakcija, što je oslabilo jedinstvo i koordinaciju unutar zemlje.
2. Korupcija i trulež sustava: Vladajuće elite često su optuživane za korupciju i nesposobnost rješavanja ključnih problema zemlje. To je dodatno smanjilo povjerenje građana u vladu i oslabilo moral oružanih snaga.
3. Nedovoljna vojna priprema: Jugoslavenska vojska bila je slabo opremljena i nespremna za suvremeno ratovanje. Nedostatak odgovarajuće opreme, zastarjela strategija i logistički problemi značajno su pridonijeli brzom porazu.
4. Vanjski pritisci: Trojni pristupni pakt, potpisan 25. ožujka 1941., izazvao je veliki prosvjed u zemlji i državni udar 27. ožujka 1941. To je dodatno destabiliziralo situaciju i dalo Hitleru razlog za invaziju.
5. Brzina i snaga njemačkog napada: Njemačka vojska primijenila je taktiku “Blitzkrieg” (munjeviti rat), koja je bila izuzetno učinkovita i brzo je nadvladala jugoslavenske snage.

Ti čimbenici zajedno pridonijeli su brzom raspadu Jugoslavije pred nacističkom Njemačkom, što je rezultiralo kratkotrajnom i katastrofalnom obranom zemlje. Nakon kapitulacije Jugoslavija je okupirana i podijeljena između sila Osovine, što je dovelo do teškog razdoblja okupacije i građanskog rata na njezinu teritoriju.

Brza kapitulacija Kraljevine Jugoslavije 1941. godine često je predmet različitih tumačenja i polemika, posebice u kontekstu međunacionalnih odnosa unutar bivše Jugoslavije. U nekim srpskim krugovima postoji tvrdnja da je kapitulacija povezana s izdajom hrvatskih jedinica na zapadnoj bojišnici, dok se drugi aspekti događaja, poput zauzimanja Beograda od strane male njemačke izvidničke jedinice, manje spominju.

Pitanje izdaje i međunacionalnih odnosa: Neki izvori sugeriraju da su pojedine hrvatske jedinice bile manje motivirane za borbu protiv Nijemaca, što je dovelo do dezerterstva ili predaje. To se u srpskim krugovima često koristi kao argument za objašnjenje brze kapitulacije. Međutim, ovo tumačenje zanemaruje širu sliku, koja uključuje političke, vojne i logističke probleme s kojima se Jugoslavija suočavala.

Zauzimanje Beograda: Doista, postoji priča kako je Beograd zauzeo njemački poručnik s izvidničkom jedinicom od samo 11 vojnika. To simbolično pokazuje koliko je Jugoslavija bila nespremna za obranu. Naime, 12. travnja 1941. poručnik Fritz Klingenberg s manjom skupinom vojnika uspio je ući u Beograd i proglasiti ga okupiranim, iako nije naišao ni na kakav organizirani otpor. Klingenbergov postupak postao je dio njemačke ratne propagande i pokazuje koliko je kaotično bilo vojno i političko stanje u Jugoslaviji.

Širi kontekst kapitulacije: Kapitulacija Jugoslavije je rezultat kombinacije više faktora:

1. Brza i učinkovita njemačka ofenziva: Njemačka vojska koristila je taktiku Blitzkriega, koja je bila izuzetno učinkovita u brzoj neutralizaciji jugoslavenskih obrambenih snaga.
2. Unutarnje podjele i politička nestabilnost: Jugoslavija je bila etnički i politički heterogena država s dubokim unutarnjim napetostima, što je slabilo njenu sposobnost kolektivnog otpora.
3. Nespremnost vojske: Jugoslavenska vojska nije bila adekvatno opremljena i organizirana za moderno ratovanje, što je dodatno pridonijelo brzom porazu.
4. Vanjski čimbenici: Državni udar i pristupanje Trojnom paktu samo nekoliko dana prije invazije dodatno su destabilizirali situaciju.

Kapitulacija Jugoslavije 1941. bila je složen događaj s mnogo uzroka, a jednostavna objašnjenja često zanemaruju tu složenost. Različita tumačenja tog događaja često odražavaju postojeće političke i etničke napetosti koje su postojale i nastavile se u sljedećim desetljećima.

Brzo bogaćenje i pohlepa kralja Aleksandra, a i onih poslije njega rezultiralo je nedovoljnom ulaganjem u oružje i sredstva za obranu zemlje. Dolje u tekstu objasnit ćemo dio onoga u što je sve kralj ulagao i kako se bogatio.

Kralj Aleksandar I. Karađorđević, vladar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije), bio je ključna osoba u izgradnji i uređenju Dvora na Dedinju u Beogradu. Postoje različite priče i tvrdnje o tome kako je kralj Aleksandar došao do zemljišta na Dedinju gde su izgrađeni Novi dvor i Beli dvor.

Kupovina placa na Dedinju

Prije nego što je postao kralj, Aleksandar je već bio vojvoda i princ regent. U tom razdoblju obitelj Karađorđević stekla je značajnu imovinu i posjede. Postoje podaci koji upućuju na to da je zemljište na Dedinju kupljeno ili stečeno u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata, kada je kraljevska obitelj imala značajan utjecaj i sredstva kojima je raspolagala.

Izgradnja dvoraca

1. Novi dvor:
   • Lokacija: Novi dvor se nalazi u centru Beograda, u blizini starog Kraljevskog dvora. Gradnja je započela 1911. godine, ali je zbog ratnih i političkih nemira dovršena tek 1922. godine.
   • Upotreba: Novi dvor služio je kao službena rezidencija kralja Aleksandra nakon što je postao kraljem Kraljevine SHS.
2. Bijeli dvor:
   • Izgradnja: Bijeli dvor na Dedinju građen je između 1934. i 1937. godine po nalogu kralja Aleksandra, ali je završen tek nakon njegove smrti, za vreme vladavine njegovog sina, kralja Petra II.
   • Lokacija: Nalazi se na kompleksu Dedinje, koji je bio zamišljen kao reprezentativna rezidencija kraljevske obitelji.

Financiranje izgradnje

Izgradnja ovih objekata financirana je iz kraljevskih sredstava, koja su bila značajna zbog zemljišnih posjeda i posjeda koje je stekla obitelj Karađorđević. Također, kraljevska obitelj imala je podršku države i mogućnost korištenja državnih sredstava za izgradnju i održavanje ovih reprezentativnih građevina.

Kontroverze

Iako postoje tvrdnje da je kralj Aleksandar koristio državne resurse za osobne potrebe, uključujući gradnju palača, treba napomenuti da je to bila uobičajena praksa u mnogim monarhijama tog vremena. Kontroverze oko korištenja resursa često su bile dio šireg nezadovoljstva političkom elitom i monarhijom u razdoblju između dva svjetska rata.

Nadopuna:

U Beogradu se nalaze tri dvora koje je gradio Aleksandar i dva glavna kraljevska dvora koja su dio Dvorskog kompleksa na Dedinju:

1. Novi dvor:
   • Lokacija: Novi Dvor se nalazi u centru Beograda, odmah pored zgrade Narodne skupštine Srbije.
   • Povijest: Gradnja Novog dvora započela je 1911., a dovršena 1922. godine. Služio je kao rezidencija kralja Aleksandra I Karađorđevića.
   • Trenutna namjena: Danas se koristi kao sjedište predsjednika Republike Srbije.
2. Dvorski kompleks na Dedinju (Kraljevski kompleks):
   • Kraljevski dvor:
     • Izgradnja: Izgrađena je od 1924. do 1929. godine po nalogu kralja Aleksandra I.
     • Opis: Kraljevski dvor je reprezentativna građevina građena u srpsko-vizantijskom stilu.
     • Sadašnja namjena: Služi kao rezidencija člana kraljevske obitelji Karađorđević, kneza Aleksandra II.
   • Bijeli dvor:
     • Izgradnja: Izgrađen između 1934. i 1937. godine, a dovršetak je vodio kralj Petar II, sin kralja Aleksandra I.
     • Opis: Bijeli Dvor je luksuzna rezidencija u klasičnom stilu.
     • Trenutna namjena: Također dio kraljevske rezidencije i koristi se za razne ceremonije i događaje.

Stari dvor u Beogradu izgrađen je kao rezidencija kraljevske obitelji Obrenović. Evo nekoliko ključnih informacija o Starom dvoru:

Stari dvor

• Lokacija: Stari dvor se nalazi u centru Beograda, na Terazijama, u blizini Novog dvora (današnja zgrada Predsedništva Srbije).
• Povijest izgradnje:
  • Gradnja Starog dvora započela je 1881., a dovršena 1884. godine. Zgradu je projektirao arhitekt Aleksandar Bugarski.
  • Palata je izgrađena kao rezidencija za kralja Milana Obrenovića, kraljicu Nataliju i njihovog sina, kralja Aleksandra Obrenovića.
• Arhitektura: Stara palača građena je u neorenesansnom stilu, s bogatim ukrasima i detaljima, koji su odražavali tadašnje europske arhitektonske trendove.
• Upotreba kroz povijest:
  • Nakon dinastičke promene 1903. godine, dolaskom na vlast dinastije Karađorđević, Stari dvor je nastavio da služi kao kraljevska rezidencija.
  • Tijekom 20. stoljeća zgrada je prolazila kroz različite namjene, uključujući i namjenu kao upravni prostor.
• Sadašnja namjena: Danas je Stari dvor sjedište Skupštine grada Beograda i koristi se za svečane prijeme i druge službene događaje.

—————————–

Kraljevske dvore u Beogradu gradili su poznati arhitekti i inženjeri, često uz pomoć značajnih umjetnika i zanatlija tog vremena. Evo nekoliko ključnih informacija o arhitektima i graditeljima kraljevskih palača:

Stari dvor

• Arhitekt: Aleksandar Bugarski
  • Razdoblje izgradnje: 1881.–1884.
  • Stil: neorenesansa.
  • Povijest: Izgrađena kao rezidencija kralja Milana Obrenovića i njegove obitelji. Bugarski je bio jedan od najistaknutijih srpskih arhitekata tog vremena.

Novi dvor (Kraljevski dvor u centru Beograda)

• Arhitekt: Stojan Titelbach
  • Razdoblje izgradnje: 1911.–1922.
  • Stil: Akademizam s elementima neoklasicizma.
  • Povijest: Namijenjen kao rezidencija kralja Petra I i kralja Aleksandra I Karađorđevića. Titelbach je bio poznati arhitekt koji je projektirao mnoge značajne zgrade u Beogradu.

Kraljevski dvor (na Dedinju)

• Arhitekt: Živojin Nikolić i Nikolaj Krasnov
  • Razdoblje izgradnje: 1924.–1929.
  • Stil: srpsko-vizantijski stil sa elementima tradicionalne srpske arhitekture.
  • Povijest: Izgrađena po nalogu kralja Aleksandra I. kao rezidencija za kraljevsku obitelj. Krasnov je bio ruski arhitekt koji je emigrirao u Kraljevinu SHS i postao poznat po svojim radovima na javnim zgradama i rezidencijama.

Bijeli dvor (na Dedinju)

• Arhitekt: Aleksandar Đorđević
  • Razdoblje izgradnje: 1934.–1937.
  • Stil: klasicizam s utjecajima neobaroka.
  • Povijest: Izgrađen kao dodatna rezidencija za kraljevsku obitelj. Đorđević je bio istaknuti srpski arhitekta koji je projektirao mnoge značajne građevine u Srbiji.

———————–

Kada je kralj Petar I Karađorđević došao na prijestolje Srbije nakon atentata na kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine, nije posjedovao značajniju imovinu u Srbiji. Prije dolaska na prijestolje Petar Karađorđević živio je u emigraciji i raspolagao relativno skromnim materijalnim sredstvima. Evo detaljnijih informacija o njegovoj imovini i pozadini:

Imovinsko stanje prije dolaska na prijestolje

1. Život u egzilu:
   • Petar I Karađorđević prije dolaska na prijestolje veći dio života proveo je u izgnanstvu. Nakon što je dinastija Obrenović preuzela vlast, obitelj Karađorđević bila je prisiljena napustiti Srbiju.
   • Živio je u raznim europskim zemljama, uključujući Švicarsku i Francusku. U emigraciji je radio razne poslove, uključujući prevođenje vojnih i političkih dokumenata, kako bi osigurao život.
2. Financijska situacija:
   • Njegovo je materijalno stanje bilo relativno skromno. Nije posjedovao značajniju imovinu i bogatstvo, ali je ovisio o pomoći prijatelja, rodbine i pristaša dinastije Karađorđević.

Došavši na prijestolje

• Povratak u Srbiju:
  • Nakon Svibanjske revolucije 1903. godine, kada su ubijeni kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga, Petar I Karađorđević pozvan je da preuzme prijestolje Srbije.
  • Dolazak na prijestolje značio je da će imati pristup državnim resursima i kraljevskim rezidencijama koje su prije koristili Obrenovići.
• Kraljevsko imanje:
  • Nakon dolaska na prijestolje, Petar I. preuzeo je kraljevske rezidencije, uključujući Stari dvor i kasnije Novi dvor, koji je dovršen 1922. godine.
  • Kraljevska obitelj je tijekom njegove vladavine stekla dodatne posjede i posjede u Srbiji, uključujući dvorski kompleks na Dedinju.

Baština i simbolika

• Popularnost: Petar I Karađorđević bio je popularan u narodu zbog svog demokratskog i narodnog pristupa vladanju. Bio je poznat kao “kralj u opanima”, što je simboliziralo njegovu skromnost i bliskost s običnim ljudima.
• Reforme: Tijekom njegove vladavine provedene su važne reforme koje su modernizirale Srbiju i postavile temelje za budući razvoj.

————————————-

Kralj Aleksandar I. Karađorđević, koji je bio kralj Kraljevine Jugoslavije (bivše Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca), posjedovao je značajnu imovinu i resurse u trenutku svoje smrti u Marseilleu 1934. godine. Evo pregleda njegovih posjeda i imovine:

Nekretnine i imovina

1. Dvorski kompleks na Dedinju:
   • Kraljevska palača: Izgrađena između 1924. i 1929. godine, Kraljevska palača bila je glavna rezidencija kralja Aleksandra i njegove obitelji.
   • Bijela palača: izgrađena između 1934. i 1937., ali dovršena nakon njegove smrti. Kralj Aleksandar je započeo njegovu izgradnju kao dodatnu kraljevsku rezidenciju.
2. Novi dvor:
   • Nalazi se u središtu Beograda, dovršen je 1922. godine i služio je kao jedna od kraljevskih rezidencija prije preseljenja u Dvorski kompleks na Dedinju.
3. Državne nekretnine:
   • Kao kralj, Aleksandar je imao pristup mnogim državnim posjedima i rezidencijama dostupnim kraljevskoj obitelji i koristio ih.

Privatno vlasništvo

1. Financiranje:
   • Kao monarh, Aleksandar je imao pristup značajnim financijskim resursima, uključujući državna sredstva i privatno vlasništvo obitelji Karađorđević.
2. Umjetničke i vrijedne predmete:
   • Kraljevski dvorovi bili su bogato opremljeni umjetninama, antikvitetima, namještajem i drugim vrijednim predmetima koji su pripadali kraljevskoj obitelji.

——————————

Kralj Aleksandar I. Karađorđević nije bio poznat po tome što je osobno posjedovao rudnike u Srbiji. Međutim, kao monarh Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije), imao je kontrolu nad državnim resursima i industrijom, uključujući rudne resurse zemlje. Evo nekoliko ključnih informacija o rudnicima i industriji tijekom njegove vladavine:

Državni nadzor nad rudnicima

1. Rudarski sektor u Kraljevini Jugoslaviji:
   • Za vrijeme vladavine kralja Aleksandra I. rudarstvo je bilo značajan dio gospodarstva Kraljevine Jugoslavije. Država je imala kontrolu nad mnogim rudnicima, a rudarska industrija bila je važna za gospodarski razvoj zemlje.
   • Rudnici bakra, ugljena, olova, cinka i drugih metala bili su od strateške važnosti.
2. Upravljanje resursima:
   • Kao kralj, Aleksandar I. imao je utjecaj na državnu politiku i upravljanje prirodnim resursima. To uključuje rudnike koji su bili pod državnom kontrolom ili u državnom vlasništvu.
   • U nekim slučajevima rudnici su davani u koncesiju stranim tvrtkama koje su ulagale u njihov razvoj i eksploataciju.

Privatno vlasništvo

• Privatno vlasništvo kraljevske obitelji:
  • Iako je kraljevska obitelj Karađorđević posjedovala značajnu imovinu, uključujući nekretnine i druge resurse, nema dokaza da je kralj Aleksandar osobno posjedovao rudnike ili da je bio izravno uključen u rudarsku industriju kao privatni vlasnik.

——————————————

U razdoblju prije i nakon smrti kralja Aleksandra I. Karađorđevića 1934. godine, Kraljevina Jugoslavija nabavila je različito naoružanje kako bi modernizirala svoju vojsku i pripremila se za potencijalne sukobe. Ovdje je pregled glavnih vrsta oružja i opreme koji su nabavljeni u tim razdobljima:

Prije smrti kralja Aleksandra I. (do 1934.)

1. Pješačko oružje:
   • Puške: Standardna pješačka puška bila je Mauser M1924 (poznata i kao “srpski Mauser”), proizvod njemačke tvrtke Mauser-Werke.
   • Mitraljezi: Jugoslavija je koristila mitraljeze poput ZB vz. 26, češkog porijekla, kao i francuski Hotchkiss Mle 1914.
2. Topništvo:
   • Oružje: Francuski topovi Schneider-Creusot raznih kalibara bili su među glavnim topničkim oružjem.
   • Haubice: haubice 155 mm francuske proizvodnje.
3. Vojna vozila i tenkovi:
   • Laki tenkovi: Renault FT, koji su bili prva generacija tenkova korištenih tijekom i nakon Prvog svjetskog rata.
   • Oklopna vozila: britanska oklopna vozila Rolls-Royce.
4. Zrakoplovi:
   • Lovci: Potez 25, francuski višenamjenski dvokrilac.
   • Bombarderi: Breguet 19, francuski laki bombarder i izviđački zrakoplov.

Nakon smrti kralja Aleksandra I (poslije 1934.)

1. Pješačko oružje:
   • Automatsko oružje: mitraljez Thompson M1928 iz SAD-a postao je dio naoružanja.
2. Topništvo:
   • Modernizacija: Jugoslavija je nastavila modernizirati svoj artiljerijski arsenal nabavom novijih modela francuskih i njemačkih topova.
3. Vojna vozila i tenkovi:
   • Laki tenkovi: tenkovi Renault R35 iz Francuske.
   • Tenkovi: Jugoslavija je također nabavila određeni broj čeških tenkova LT vz. 35.
4. Zrakoplovi:
   • Lovci: Messerschmitt Bf 109, njemački lovci nabavljeni krajem 1930-ih.
   • Bombarderi: Dornier Do 17, njemački laki bombarder.
5. Protuzrakoplovna obrana:
   • Protuavionski topovi: Bofors 40 mm L/60, švedski protuavionski topovi postali su dio jugoslavenske protuzračne obrane.

Zaključak

Prije smrti kralja Aleksandra I. 1934. Kraljevina Jugoslavija oslanjala se uglavnom na oružje iz Francuske i Njemačke, dok je nakon njegove smrti, u pokušaju modernizacije, nabavljala oružje iz raznih zemalja uključujući SAD, Švedsku, te nastavila s nabavom iz Francuske i Njemačke. To je omogućilo Jugoslaviji da osvježi i unaprijedi svoju vojsku u razdoblju prije Drugog svjetskog rata.

Reklo bi se da je knez Pavle bio manje pohlepan od kralja Aleksandra, da je više državnih sredstava odvajao za obranu, možda i zato jer se u njegovo vrijeme naslućivalo približavanje novog rata pa je i pokušavao reformirati kraljevinu (stvaranje banovine Hrvatske 1939) kako bi ublažio nacionalne razlike. Ali sve je to bilo prekasno.

————————————–

Na nekim srpskim sajtovima postoje informacije kako je kralj Aleksandar bio skriveni vlasnik (većinski dioničar) rudnika zlata kao i o velikim sredstvima koja su poslije njegove neočekivane smrti ostala u švicarskim bankama jer se izgubila lozinka pomoću koje se do tih sredstava moglo doći.