odabrano news portal koji nudi odabrane vijesti i informacije
Svi osim najkraćih ratova imaju vremena kada je ubijanje nepromjenjiva, mračna rutina. Postoje i trenuci, poput posljednjih nekoliko dana na Bliskom istoku, kada događaji ostavljaju zaraćene strane i njihove saveznike na raskrižju s velikim odlukama koje moraju donijeti.
S izborima se suočavaju čelnici u vladama i oružanim snagama u Izraelu i Teheranu, u sjedištu Hezbollaha u južnim predgrađima Beiruta i dalje u Zaljevu, Europi i Americi.
Ubijanje stranih humanitarnih radnika u Gazi moglo bi konačno iscrpiti znatno strpljenje izraelskih saveznika, predvođenih Sjedinjenim Državama.
Izrael i Egipat zabranili su stranim novinarima ulazak u Gazu, osim u povremenim, strogo kontroliranim i kratkim posjetima izraelskoj vojsci. Zaraćene strane moraju dobiti medijsku bitku u doba asimetričnog ratovanja u kojem se pobjeda ili poraz mogu oslanjati na percepcije koliko i na stvarnost bitke. Novinarima je također zabranjen pristup ratu kada strane koje ga vode imaju nešto za skrivati.
Ali čak i bez stranih izvjestitelja na licu mjesta, gomilaju se dokazi da Izrael, kao što tvrdi, ne poštuje svoje obveze prema ratnim zakonima da poštuje živote civila ili dopušta slobodno kretanje pomoći u gladi izazvanoj vlastitim djelovanjem Izraela . Nakon što je tim Svjetske kuhinje ubijen u Gazi, predsjednik Biden je u javnim izjavama osudio postupke Izraela svojim najstrožim jezikom dosad.
Predsjednik i njegovi suradnici sada moraju odlučiti jesu li riječi dovoljne. Do sada su se opirali pozivima da se uvjetuje korištenje američkog oružja u Gazi ili čak da se prekine opskrbna linija.
Dok oružje još stiže, izraelski premijer Benjamin Netanyahu, koji ovisi o tvrdokornim židovskim ultranacionalistima kako bi ostao na dužnosti, mogao bi osjećati da si još uvijek može priuštiti prkositi predsjedniku Bidenu. Veliki test bit će ofenziva koju Izrael želi napasti na Hamas u Rafi, planovi za koje SAD vjeruju da bi pogoršali humanitarnu katastrofu u Gazi. Američki interesi i politički izgledi Joea Bidena u izbornoj godini već su oštećeni onim što se u mnogim zemljama vidi kao suučesništvo s Izraelom.
U drugoj promjeni ovog tjedna, g. Netanyahu se vratio na posao nakon dva slobodna dana zbog operacije kile na velikim prosvjedima koji su zahtijevali njegovu ostavku i prijevremene izbore za novi parlament. Duboke kulturne i političke pukotine između Izraelaca koje su nakon 7. listopada stavljene na stranu ponovno su širom otvorene i o njima se viče na ulicama. Premijer je u političkim problemima, a njegovi protivnici ga optužuju da je toliko iznevjerio izraelski gard da je Hamas uočio priliku za napad.
Milijuni Izraelaca koji vjeruju da vode pravedan rat protiv Hamasa nemaju povjerenja u gospodina Netanyahua. Njihova optužnica uključuje produljenje rata kako bi se odgodio trenutak kada će on biti pozvan na odgovornost za svoje pogreške, neuspjeh da izraelske taoce vrati kući na sigurno i otuđenje vitalnih saveznika počevši od predsjednika Bidena. Dodajte tome činjenicu da se nakon golemog napada tijekom šest mjeseci Hamas još uvijek bori, a njegov viši vođa u Gazi, Yahya Sinwar, još uvijek je živ negdje u Pojasu.
Još jedan novi skup kalkulacija o sljedećim fazama krize na Bliskom istoku proizlazi iz atentata na višeg iranskog generala u Damasku, za koji se u Izraelu naširoko pretpostavlja da je djelo njegovih zračnih snaga. Bio je to udar za obavještajne službe koje su propustile ili ignorirale napade Hamasa prije šest mjeseci. Bila je to i eskalacija šireg rata u regiji koja će imati posljedice.
Neki od njih mogu se dogoditi blizu mjesta gdje ovo pišem, gledajući preko Galilejskog jezera prema Golanskoj visoravni, velikom dijelu južne Sirije koji je Izrael zauzeo u ratu na Bliskom istoku 1967. i kasnije anektirao. Zračne linije, Damask je udaljen manje od 50 milja odavde. Blizu je granica s Libanonom. Naročito noću postoji stalna izraelska zračna aktivnost, uz tutnjavu mlažnjaka koji patroliraju ili koji idu bombardirati Libanon ili Siriju.
Paralelno s ratom u Gazi od prošlog listopada ovdje se vodi rat u sjeni. Počelo je s Hezbollahom, moćnom libanonskom milicijom i političkim pokretom koji je napao Izrael, podržavajući Hamas u Gazi. Nije to bio napad kakvom se vodstvo Hamasa nadalo – ni Hezbollah ni njegovi pokrovitelji u Teheranu nisu željeli sveobuhvatni rat s Izraelom i, neizravno, njegovim američkim podupirateljima. Ni Amerikanci to nisu htjeli i obuzdali su instinkt Izraela da odgovori punom snagom.
Ali Hezbollah je svejedno vezao tisuće izraelskih vojnika i prisilio na evakuaciju oko 80.000 civila iz graničnih područja. Odgovor Izraela, ograničen u usporedbi s ranijim graničnim ratovima, prisilio je na raseljavanje najmanje isto toliko civila na libanonskoj strani.
Od početka ove godine sve je drugačije. Izrael je određivao tempo, bombardirajući svoje neprijatelje dublje unutar Libanona i Sirije. Najveći skok na ljestvici eskalacije dogodio se u ponedjeljak s atentatom zračnim napadom na iranski diplomatski kompleks u glavnom gradu Sirije.
U intervjuima ovdje u sjevernom Izraelu lokalni dužnosnici i stanovnici izrazili su snažnu potporu ne samo ubojstvu, već i invaziji na južni Libanon kako bi se uništio Hezbollah i prisilio ih da se povuku s granice.
Nije ih obeshrabrilo iskustvo Izraela u posljednja dva desetljeća 20. stoljeća, kada je okupirao široki pojas južnog Libanona kako bi pokušao zaštititi sjeverni Izrael. Čak je stvorio vlastitu libansku miliciju za pomoć u borbama. Izraelci su se povukli 2000., pod stalnim vojnim uznemiravanjem Hezbollaha, nakon što je premijer Ehud Barak, bivši šef vojske, odlučio da okupacija južnog Libanona (Izrael ga je nazvao “sigurnosnom zonom”) ne čini Izraelce sigurnijim i gubitnijim živote svojih trupa.
Prošetao sam kroz ruševine vinarije Avivim, koja je na samoj graničnoj žici. Uništen je u udaru Hezbollaha prošlog tjedna. Njegov vlasnik Shlomi Biton proveo me kroz olupinu svog posla. Ima 47 godina i rođen je u Avivimu, koji je kao i ostatak sjevernog Izraela postao grad duhova nakon evakuacije. Shlomi se tijekom služenja vojnog roka borio u Libanonu, a sada vjeruje da je jedini način za obnovu pristojnog i sigurnog života da se Izrael vrati u Libanon radi odlučujuće bitke s Hezbollahom.
“Nema drugog izbora”, rekao mi je nakon svog propalog posla. “Inače se zajednica neće vratiti živjeti ovdje, možda samo nekoliko ludih momaka poput mene – djeca se neće vratiti.”
U Kiryat Shmoni, pograničnom gradu u kojem je živjelo 25.000 Izraelaca, nije ostalo više od 3.000 ljudi, uglavnom vojnika i osnovnih radnika. Gradonačelnik, Avichai Stern, pokazao mi je napuštene četvrti i uništene zgrade. On vjeruje da Izrael može ukloniti Hezbollahovu prijetnju sjeveru odlučnom i destruktivnom invazijom na linijama rata u Gazi.
Gradonačelnik Stern rekao je da je prošle godine 10.000 boraca Hezbollaha vježbalo preuzimanje sjevernog Izraela.
“Ovdje se to može dogoditi”, rekao mi je, “baš kao u Gazi. Nisu trenirali za usmjeravanje prometa u Bejrutu. Jedini način da se to zaustavi je da ode u Libanon i eliminira ovu prijetnju što je prije moguće.”
Prije točno šest mjeseci, u smrtonosnoj tajnosti, Hamas je dovršavao borbeni plan koji je nazvao potop al-Aqsa. Ubojstvo 7. listopada i sve što je uslijedilo uništilo je lijeno, željno razmišljanje da je moguće upravljati stoljetnim sukobom Arapa i Židova za kontrolu zemlje između rijeke Jordan i Sredozemnog mora.
Hamas je vratio sukob na vrh svjetske agende kada je ubio oko 1200 ljudi, uglavnom izraelskih civila, i uzeo više od 250 Izraelaca i stranih državljana u Gazu kao taoce. Smatra se da su mnogi od 134 Izraelca koji su još tamo mrtvi. Bio je to najgori dan za Izrael otkako je pobijedio u ratu za neovisnost 1948.
“Moćna osveta” koju je g. Netanyahu obećao do sada je ubila više od 32.000 Palestinaca, od kojih su većina bili civili. Izraelska američka vatrena moć sravnila je s zemljom veći dio Gaze. Rat se proširio Bliskim istokom. Možda sada ulazi u novu fazu.
Granice između Izraela i Libanona varljivo su lijepe u prvih nekoliko tjedana proljeća. Divlje cvijeće i šišarke, a ne šrapneli, bili su pod nogama dok sam hodao duž granice s izraelskim vojnim časnicima. Svaki osjećaj mira bio je, naravno, iluzija na jednoj od najopasnijih granica na Bliskom istoku. Iran i Hezbolah donose odluke o tome kako će odgovoriti na atentate u Damasku i način na koji Izrael pojačava vojni pritisak u Libanonu. Dva saveznika će htjeti kalibrirati svoj odgovor kako bi izbjegli širi, razorni rat koji ni jedan ne želi.
Ni Izrael ne želi taj rat. Ali smioni atentat u iranskom diplomatskom kompleksu u Damasku mogao bi biti znak da Izrael vjeruje da bi Iran i mreža koju naziva svojom osi otpora mogli prvi trepnuti. Ako je tako, to je riskantna strategija. Iran će htjeti obnoviti svoju sposobnost odvraćanja Izraela, što očito ne funkcionira. Pokušat će odgovoriti na način koji će iznenaditi Izrael.
Prazne zarasle pogranične zajednice vjerojatno neće biti prvi izbor Irana za odmazdu. Mogli bi pokušati s izraelskom metom u drugoj zemlji ili kibernetičkim napadima umjesto projektilima. Ili intenzivirati svoj nuklearni program.
Američki izaslanik Amos Hochstein pokušava pronaći način da oživi rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a kojom je 2006. okončan posljednji veliki rat između Hezbollaha i Libanona. Nijedna strana je nije poštovala, ali daje okvir za pregovore.
Na ovom raskrižju, ni Izrael, ni Iran ni Hezbollah ne žele sveobuhvatni rat koji bi imao strašne posljedice za sve njih. No čini se da nijedna strana nije spremna zaustaviti klizanje prema njoj.
