Dolazak srpske vojske u Split 1918. i uloga žandarmerije

Nakon sloma Austro-Ugarske monarhije u studenom 1918., prostor Dalmacije dočekao je novo razdoblje pod vlašću Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U tom ključnom trenutku povijesti, Split, kao najveći grad Dalmacije, bio je jedan od prvih u koje je ušla srpska vojska. Taj dolazak označio je ne samo kraj austro-ugarske vlasti, nego i početak nove političke, društvene i vojne strukture u regiji.

Jedan od najistaknutijih aktera tog procesa bio je major Stojan Trnokopović, koji je 20. studenog 1918. ušao u Split s jedinicama Timočke divizije, konkretno sa srpskim bataljunom. Povijesni izvori navode da su u grad uplovili parobrodom “Almissa”, a dočekani su svečanim raspoloženjem među dijelom lokalnog stanovništva koje je priželjkivalo kraj rata i povratak reda.

Isprva je splitsko stanovništvo novoformiranu vlast dočekalo s određenim entuzijazmom, smatrajući je osloboditeljskom i nadom u stabilnost. No kako su godine prolazile, raspoloženje se postepeno mijenjalo. Ključan razlog bila je činjenica da su vojne i žandarmerijske postrojbe u Splitu bile isključivo popunjene srpskim kadrom, što je sve više počinjalo izazivati nelagodu, pa i otvoreno nezadovoljstvo među lokalnim Hrvatima. Taj osjećaj nametnutosti i isključenosti iz nove državne strukture doveo je do sve više tenzija i rasta političke opozicije prema beogradskoj vlasti.

Vojna prisutnost u Splitu 1918–1941.

Nakon dolaska srpske vojske, Split je postao garnizonski grad za postrojbe nove države. Timočka divizija nije dugo ostala u cijelosti, ali je jedan bataljun srpske vojske ostao stacioniran u gradu u godinama koje su slijedile. Procjenjuje se da je taj bataljun brojao 600 do 1.000 vojnika, što je značajno utjecalo na svakodnevni život Splita.

Uz vojsku, u Split je raspoređena i četa žandarmerije koja je djelovala u sklopu VI. žandarmerijske brigade, sa središtem upravo u tom gradu. Žandarmerija je imala zadatak održavanja javnog reda, nadzora političkih aktivnosti, kontrole prometa i provođenja zakona. Jedna četa obično je brojala 100 do 150 pripadnika.

Tako je ukupna brojnost pripadnika vojnog i žandarmerijskog aparata u Splitu iznosila između 700 i 1.150 ljudi, što je u to vrijeme bio vrlo vidljiv aparat moći u gradu s oko 20.000 stanovnika.

Nacionalni sastav žandarmerije

Od samog početka postojanja Kraljevine SHS, žandarmerija je bila strukturirana tako da odražava političku stvarnost nove države. Većinu pripadnika žandarmerije činili su Srbi pravoslavci iz unutrašnje Srbije i Crne Gore. Ta praksa bila je svjesna i sustavna: lokalno stanovništvo se nije zapošljavalo u represivni aparat kako bi se osigurala lojalnost prema centralnim vlastima u Beogradu.

U “nesigurnim” zonama poput Dalmacije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, ovaj model kadrovske politike bio je izražen. Stanovnici tih krajeva često su žandarme doživljavali kao strano tijelo, što je dodatno pojačavalo tenzije u osjetljivom postratnom razdoblju. Taj osjećaj se u Splitu pojačavao iz mjeseca u mjesec kako su se svakodnevne životne potrebe miješale s političkim nezadovoljstvom.

Smještaj žandarma u Splitu

Iako nemamo precizne arhivske podatke o adresama, zna se da su žandarmi i vojnici uglavnom bili smješteni u bivšim austro-ugarskim vojarnama i zgradama preuređenima za potrebe Kraljevine SHS.

U Splitu su to bile zgrade u širem središtu grada, prilagođene za zajednički smještaj i vojnu disciplinu. Osim vojarni, pojedini žandarmi su mogli dobivati stanove na korištenje, što je bilo značajno u vremenima oskudice.

Plaće i status žandarma

Žandarmi su u Kraljevini SHS bili profesionalni, plaćeni pripadnici državne službe. Nisu bili dobrovoljci, već zaposlenici Ministarstva unutarnjih poslova. Njihov status bio je stabilan i relativno poželjan, posebno za ljude iz siromašnijih krajeva.

Prema dostupnim procjenama:

• Obični žandarm imao je mjesečnu plaću od 500 do 800 dinara.
• Učitelj ili niži općinski činovnik imao je plaću od 400 do 600 dinara.

No, žandarmi su imali i dodatne pogodnosti:

• besplatan smještaj (u kasarni ili službenim stanovima),
• uniforme, obrok i oprema,
• u nekim slučajevima i dodatke za službu u “nesigurnim” krajevima poput Dalmacije.

Zbog toga je žandarmska služba bila atraktivnija od drugih niže rangiranih državnih poslova.

Uloga Stojana Trnokopovića

Stojan Trnokopović, tadašnji major, bio je prvi viši srpski vojni zapovjednik koji je kročio u Split 1918. Kasnije je napredovao do čina žandarmerijskog brigadnog generala i služio kao zamjenik zapovjednika žandarmerije Kraljevine Jugoslavije (1928–1935). Bio je i sudac Vrhovnog vojnog suda.

Njegova uloga u prvim danima nove vlasti u Splitu bila je simbolična i stvarna: predstavljao je novo vojno-političko lice države koja će u godinama koje slijede sve više centralizirati moć u Beogradu.

Trnokopović je ostao u Splitu “nekoliko godina” nakon 1918., a zatim je premješten u druge dijelove države. Preminuo je 1936. u Beogradu.

Zaključak

Razdoblje od 1918. do 1921. bilo je za Split i Dalmaciju doba dubokih političkih promjena. Dolazak srpske vojske i žandarmerije označio je kraj austro-ugarskog poretka i početak nove ere pod dominacijom srpske političke i vojne elite.

Žandarmerija, strukturirana s pretežno srpskim kadrovima i izdašnijim plaćama od lokalnih službenika, predstavljala je jasnu poruku o karakteru nove vlasti. Njihova prisutnost bila je osjetljiva tema među stanovništvom, koje je nerijetko u žandarmima vidjelo simbol nametnute kontrole.

No s druge strane, u vremenu kaosa, nesigurnosti i poremećene svakodnevice, žandarmerija je ipak odigrala i određenu stabilizirajuću ulogu. Njihova organizacija, profesionalnost i stalna prisutnost u Splitu postavili su temelje za funkcioniranje nove državne strukture koja će oblikovati regiju u nadolazećim desetljećima.

Nakon 1918., nova vlast u Kraljevini SHS favorizirala je Srpsku pravoslavnu crkvu, suptilno sugerirala prelazak na pravoslavlje (pravoslavna crkva i pravoslavlje na Visu) dok je Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj otežano upravljanje i raspolaganje imovinom, iako formalno nije bila lišena vlasništva. U Splitu je Srpska pravoslavna crkva dobila atraktivnu lokaciju za gradnju crkve u centru grada, dodijeljenu od strane države nakon pritisaka na Katoličku crkvu čije je to bilo vlasništvo što je izazvalo nezadovoljstvo među lokalnim stanovništvom. Taj čin simbolizirao je političku dominaciju nove vlasti i uz ono sve gore navedeno promijenio je odnos stanovništva u Splitu prema vlasti u Beogradu.