odabrano news portal koji nudi odabrane vijesti i informacije
Sarajevo 1892. godine bilo je grad na razmeđi svjetova, mjesto gdje su se jasno oslikavali tragovi osmanske prošlosti i snažan pečat austrougarske modernizacije. Ulice su govorile dvama jezicima – jedan je bio jezik minareta, hanova i čaršijskih radnji, a drugi je bio jezik novih fasada, širokih bulevara i uredne uprave koju je Monarhija donosila sa sobom. Taj susret istoka i zapada činio je Sarajevo u to doba jedinstvenim gradom, a njegov svakodnevni život bio je spoj tradicije i promjene.
Da bi se razumjelo stanje u kojem se grad nalazio krajem 19. stoljeća, potrebno je vratiti se u ljeto 1878. godine, kada je Austro-Ugarska Monarhija na Berlinskom kongresu dobila mandat da zaposjedne Bosnu i Hercegovinu. Iako je formalno provincija ostala pod sultanovim suverenitetom, stvarna vlast prešla je u ruke Beča i Pešte. Dolazak austrougarskih trupa naišao je na snažan otpor. Posebno krvave bile su borbe u Sarajevu u kolovozu 1878., kada su stanovnici, muslimani, pravoslavci i dio katolika, zajedno ustali protiv nove vlasti. Ulice su bile pretvorene u bojište, vojska je morala osvajati kuću po kuću, a žrtava je bilo na obje strane. Ipak, austrougarska sila uspjela je slomiti otpor i zauzeti grad, čime je započela nova epoha.
Prvih godina vladavine Monarhija je krenula u sustavnu obnovu i modernizaciju Sarajeva. Cilj je bio stvoriti administrativno središte koje će pokazati snagu i napredak carstva. U tom razdoblju grade se nove upravne palače, vojne kasarne, sudovi i pošta. Uvedena je nova organizacija školstva, otvorene su gimnazije i specijalizirane škole, tiskare i knjižare. Ulice su uređivane prema europskim urbanističkim planovima, probijani su širi putevi, uvedeni sustavi kanalizacije i javne rasvjete. Sarajevo je dobilo prvu električnu struju i električnu rasvjetu, što je bio veliki događaj za građane. Električni tramvaj, uveden nekoliko godina kasnije, 1895., već se tih godina planirao i izazivao je oduševljenje jer je Sarajevo postalo jedan od prvih gradova Europe s takvim oblikom javnog prijevoza.
Ipak, austrougarske vlasti nisu htjele potpuno izbrisati osmansko nasljeđe. U arhitekturi su često koristile tzv. maurski stil, koji je trebao povezati orijentalnu tradiciju s europskom estetikom. Najpoznatiji primjer iz tog doba je Vijećnica, čija je gradnja započela 1891., a koja je trebala postati simbol novog Sarajeva – monumentalna palača u maurskom ruhu, smještena uz Miljacku. Takvim zahvatima Monarhija je željela stvoriti sliku grada koji je most između Istoka i Zapada.
Unatoč modernizaciji, Sarajevo je i dalje živjelo snažnim ritmom svoje orijentalne tradicije. Baščaršija je bila srce grada, s trgovinama, hanovima i radnjama u kojima su zanatlije izrađivale predmete od bakra, kože, drveta i tkanine. Ujutro su se čuli zvuci čekića kujundžija, mirisala je svježe pečena kahva, a dućani su bili puni šarenih ćilima i platna. Na ulicama su se mogli susresti trgovci u fesovima, dimijama i kaftanima, dok su austrougarski činovnici i vojnici prolazili u uniformama i odijelima po uzoru na Beč.
Da bismo osjetili kako je izgledala svakodnevica Sarajlija 1892., zamislimo jednog trgovca tkaninama u Baščaršiji. Njegov dan započinje u zoru, uz zvuk ezana sa džamije. Nakon molitve vraća se kući, gdje ga čeka kahva i komad somuna, dok se djeca spremaju za školu – jedno ide u novi državni zavod, drugo u mekteb. Silazi u čaršiju, gdje ulice već oživljavaju. U njegovom malom dućanu šarene se svilene tkanine i jednostavna platna. Kupci ulaze, cijene, pregovaraju, a trgovac strpljivo sklapa dogovore. S prozora radnje vidi austrougarske vojnike kako marširaju, što ga podsjeća da živi u gradu pod novom vlašću. U podne, uz ezan, zatvara radnju i odlazi na molitvu. U isto vrijeme, u kavani preko puta sjede činovnici i ispijaju kavu ili pivo, razgovarajući na njemačkom i mađarskom. Grad diše u dva ritma, ali oba zajedno tvore jednu svakodnevicu.
Predvečer trgovac zatvara dućan, sprema zaradu i vraća se kući sokacima osvijetljenim električnim svjetiljkama. Djeca mu pričaju o školi, jedno o njemačkoj riječi, drugo o arapskom stihu. On osjeća kako se stari i novi svijet susreću baš u njegovom domu. Noć pada tiho, u daljini se čuje vojni orkestar koji svira valcer, dok se iz hanova i kavana razliježu tamburaške pjesme.
U isto vrijeme grad je rastao. Austro-Ugarska je gradila ceste i mostove, povezivala Sarajevo s drugim dijelovima Bosne. Trgovina se širila, promet robe bio je veći, a grad je postajao važno gospodarsko središte. Bolnice i zdravstvene ustanove otvarane su prema europskim uzorima, što je poboljšalo uvjete života. Škole su nudile obrazovanje po modernim programima, iako su i dalje postojale vjerske škole svih zajednica. Sarajevo je sve više privlačilo ljude iz raznih krajeva Monarhije, pa je društvena slika bila slojevita i bogata.
Godine 1892. Sarajevo je bilo grad u kojem se svakodnevno vidjelo lice promjene. Na jednoj strani stajali su hanovi i čaršija, trgovine s ćilimima, kahve i bakrene džezve, a na drugoj moderni izlozi, kavane i nove palače. Muslimani, pravoslavci, katolici i Židovi živjeli su rame uz rame, svatko čuvajući svoju tradiciju, ali i dijeleći isti prostor. Austro-Ugarska je nastojala stvoriti sliku reda i napretka, a stanovnici su se snalazili kako su znali – neki su prihvaćali novine s oduševljenjem, drugi s otporom i nostalgijom za prošlim vremenima.
Tako je Sarajevo u 1892. godini bilo istodobno i orijentalno i europsko, staro i novo, tradicionalno i moderno. Bilo je to mjesto gdje se na svakom koraku mogao vidjeti susret dvaju svjetova, često proturječan, ali uvijek živ, što je gradu davalo posebnu snagu i čar. Taj spoj obilježio je Sarajevo krajem 19. stoljeća i učinio ga gradom kakav nije postojao nigdje drugdje u Monarhiji – gradom u kojem su se prošlost i budućnost ogledale jedna u drugoj.
