Mali jurišni dronovi u Hrvatskoj

Hrvatska vojska i domaća industrija posljednjih godina ubrzano ulažu u razvoj i proizvodnju malih jurišnih i izviđačkih dronova, oslanjajući se na iskustva iz suvremenih ratova, posebice iz Ukrajine. Mali besposadni letjelice, posebno FPV (first-person view) dronovi, pokazali su se iznimno učinkovitima u modernom ratovanju, gdje uz minimalne troškove mogu izazvati značajne štete, osobito na nepripremljene oklopne ili logističke ciljeve. Hrvatska se, svjesna ograničenja svojih resursa, odlučila ozbiljno posvetiti razvoju ovog segmenta vojne tehnologije, kako bi nadoknadila nedostatke u masi i vatrenoj moći koje bi u hipotetskom sukobu imala u odnosu na znatno veće susjede poput Srbije.

Trenutno se u Hrvatskoj proizvodi relativno mali broj takvih dronova – procjene variraju, ali kreću se između 1.000 i 5.000 godišnje. Riječ je većinom o pilot-projektima, eksperimentalnim serijama i specijaliziranim narudžbama za potrebe pojedinih grana Hrvatske vojske. Dio tih dronova služi za izviđanje, dio za obuku, dok se sve veći broj konstruira kao “kamikaza” platforme – opremljeni improviziranim eksplozivnim napravama koje operater daljinski navodi do cilja, bilo da se radi o vozilu, rovovskoj poziciji ili skladištu.

U proizvodnju su uključene i neke tvrtke koje su već poznate po obrambenim i robotskim sustavima, poput DOK-ING-a, a sve veći interes pokazuju i akademski krugovi, uključujući tehničke fakultete poput zagrebačkog FER-a. Također se razvijaju i suradnje s malim startupovima i inovatorima koji već imaju iskustva s bespilotnim letjelicama u civilne svrhe, što dodatno ubrzava razvoj.

Obuka operatera za upravljanje ovakvim dronovima ne traži dugotrajne vojne tečajeve, skupe simulatore ni kompliciranu logistiku. U pravilu, dovoljno je nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci sustavne obuke u mirnodopskim uvjetima da bi pojedinac bio spreman za učinkovitu upotrebu u stvarnoj borbi. Trening obuhvaća upravljanje dronom u različitim uvjetima (vjetar, kiša, buka), ciljano navođenje, osnovno poznavanje elektronike te osnove kamuflaže i sigurnog položaja s kojeg se operira. Prema iskustvima iz Ukrajine, motivirani i dobro obučeni volonteri postaju efikasni operateri nakon svega 2 do 3 mjeseca intenzivnog vježbanja. Hrvatska vojska je toga svjesna i razvija strukturirane tečajeve u sklopu specijalnih postrojbi, a u budućnosti će ta znanja vjerojatno biti prenesena i u širu profesionalnu vojsku i pričuvu.

U stvarnim ratnim uvjetima, operateri FPV dronova obično ne djeluju direktno s prve linije, već iz zaklona udaljenih 1 do 5 kilometara, ovisno o opremi i terenu. Takva udaljenost omogućuje relativnu sigurnost operatera, ali i dovoljan vizualni domet kamere drona da se precizno identificira i napadne meta. Sustavi za šifriranu vezu, prijenos slike visoke rezolucije i protivmjere protiv elektroničkog ometanja također se ugrađuju u naprednije modele, iako još nisu standardizirani. U Ukrajini su primijećeni i pokretni operativni centri u dostavnim kombijima, što se u hrvatskom kontekstu također razmatra.

Za razliku od težih sustava, kao što su HIMARS, borbeni tenkovi Leopard 2 ili protuavionski sustavi srednjeg dometa koji zahtijevaju godine priprema i višemilijunska ulaganja, FPV dronovi predstavljaju „narodno oružje“ koje Hrvatska može proizvoditi gotovo neograničeno, uz ograničene resurse. Početni dijelovi, poput kamera, baterija i elektromotora, još se uvelike nabavljaju iz Kine, ali planira se njihova djelomična lokalna zamjena u suradnji s hrvatskom industrijom elektronike.

Najambiciozniji plan koji se može čuti iz neformalnih izvora govori o mogućnosti da Hrvatska u doglednoj budućnosti – potencijalno do 2028. ili 2030. – postigne proizvodnju do pola milijuna malih dronova godišnje. Taj bi cilj bio moguć jedino ako se domaći proizvođači ozbiljno uključe, otvori se financiranje iz državnog proračuna i EU fondova, te ako se dio proizvodnje orijentira na izvoz, čime bi se omogućilo skaliranje linija. U tom slučaju, Hrvatska bi mogla postati regionalni lider u dron tehnologiji, pogotovo ako nadmaši zemlje poput Srbije koje trenutno imaju ograničenu serijsku proizvodnju, uglavnom orijentiranu na suradnju s Kinom i Iranom.

Na temelju dostupnih informacija, Hrvatska još nema stotine operatera dronova, ali ih obučava u sve većem broju. Realna procjena govori o nekoliko desetaka do možda stotinjak operatera koji su prošli temeljitu obuku, s planovima da se taj broj eksponencijalno poveća u sljedećim godinama. Budući da se radi o relativno jeftinoj i brzoj obuci, te o oružju koje ne zahtijeva klasičnu logistiku, može se očekivati da će operateri dronova postati ono što su nekad bili strijelci ili topnici – osnova moderne borbene sile.

Važno je napomenuti da takvi operateri, iako mogu biti obučeni u mirnodopskim uvjetima, dodatno napreduju kad steknu borbeno iskustvo. Međutim, dosadašnja praksa, posebice u Ukrajini, pokazala je da i operateri bez ratnog iskustva, ali s dobrim treningom i motivacijom, mogu imati vrlo visoku učinkovitost. Tehnička jednostavnost platforme, kombinirana s taktičkim znanjem i improvizacijom, čini FPV dronove posebno pogodnim za vojske koje se oslanjaju na pamet i agilnost više nego na brojnost i mehanizaciju.

Za Hrvatsku, ovakav razvoj događaja ima višestruki značaj. Osim vojne koristi, potiče i razvoj visokotehnološke industrije, privlači mlade stručnjake u obrambeni sektor i stvara prepoznatljivost hrvatske tehnologije na međunarodnom tržištu. Ako se projekti nastave razvijati, Hrvatska bi se u idućih pet godina mogla naći u poziciji da izvozi stotine tisuća dronova godišnje, a domaća vojska bi mogla imati ne samo dovoljnu količinu bespilotnih letjelica za obranu, već i kritičnu masu obučenih ljudi koji znaju kako ih koristiti učinkovito i u skladu sa suvremenim ratnim potrebama.

U konačnici, uspjeh ovog projekta ovisit će o političkoj volji, financiranju, suradnji između vojske i industrije te sposobnosti da se domaća rješenja održe konkurentnima na tržištu. No temelj je postavljen – i dronovi su sada neizostavan dio hrvatske vojne sadašnjosti i budućnosti.