Prilog za razumijevanje bliskoistočnog problema

Područje drevne Judeje bilo je povijesno središte židovskog naroda, no nakon Bar Kohbine pobune 132.–135. godine nove vlasti Rimskog Carstva odlučile su promijeniti političku i identitetsku sliku tog prostora. Rimljani su izbrisali naziv Judeja, snažno povezan sa židovskim identitetom, i zamijenili ga nazivom Syria Palaestina. Ovim činom željeli su oslabiti povijesnu i emocionalnu povezanost Židova s njihovom pradomovinom. Ime Palestina tako je kroz stoljeća ostalo u upotrebi, uglavnom kao geografska oznaka, a ne kao etnički identitet određenog naroda.

Tijekom dugog razdoblja pod različitim vladarima, uključujući Bizant, arapske kalifate, križarske države, Osmansko Carstvo i na kraju Veliku Britaniju, stanovništvo tog područja bilo je mješovito. U osmansko doba regija je bila administrativno podijeljena i nije imala status posebne pokrajine pod imenom Palestina. Stanovnici su se većinom izjašnjavali kao Arapi, bilo muslimani ili kršćani, uz manje zajednice Druza, Beduina i Armenaca. Židovska populacija bila je prisutna stoljećima, a u 19. i početkom 20. stoljeća broj židovskih doseljenika počeo je rasti, posebno nakon Balfourove deklaracije iz 1917. godine koja je otvorila put stvaranju nacionalnog židovskog doma.

Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Osmanskog Carstva, Liga naroda povjerila je Velikoj Britaniji mandat nad Palestinom 1922. godine, koji je formalno stupio na snagu 1923. godine. Britanski mandat uključivao je teritorij današnjeg Izraela, Zapadne obale, Gaze i današnjeg Jordana (do izdvajanja Transjordanije 1921.). U to vrijeme naziv „Palestinac“ koristio se u administrativnom smislu za sve stanovnike, bilo da su bili Arapi ili Židovi, ali nije označavao postojanje zasebnog palestinskog naroda u modernom nacionalnom smislu. Većina muslimana i kršćana smatrala se dijelom šire arapske zajednice, dok su Židovi razvijali vlastite institucije i identitet kroz pokret poznat kao Yishuv.

Suvremeni palestinski nacionalni identitet oblikovao se tek u drugoj polovici 20. stoljeća, osobito nakon 1948. godine, kada je proglašena država Izrael i došlo do masovnog iseljavanja Arapa s tog područja, poznatog kao Nakba. Još je snažnije učvršćen nakon 1967. godine, kada je Izrael zauzeo Zapadnu obalu i Gazu. Time je palestinski identitet prerastao iz lokalnog arapskog identiteta u samostalni nacionalni pokret s ciljem ostvarivanja vlastite državnosti. Povijest imena i političkog statusa tog prostora pokazuje kako su i naziv i identitet regije nastajali i mijenjali se prvenstveno pod utjecajem velikih sila i povijesnih preokreta, od rimskog preimenovanja Judeje u Palestinu do modernog izraelsko-palestinskog sukoba.

Britanski mandat za Palestinu obuhvaćao je oko 118.000 četvornih kilometara, uključujući i područje istočno od rijeke Jordan. Godine 1922. Velika Britanija je izdvojila istočni dio mandata i osnovala Transjordan, današnji Jordan, koji je obuhvaćao oko 92.000 četvornih kilometara, odnosno približno 77 posto cijelog teritorija. Time je većina teritorija nekadašnjeg mandata dodijeljena arapskoj populaciji, dok je preostalo područje zapadno od Jordana ostalo predmetom budućih političkih i nacionalnih sporova.

Rat 1948. u Izraelu započeo je neposredno nakon proglašenja države Izrael 14. svibnja 1948., kada su Egipat, Jordan, Sirija, Libanon i Irak izvršili vojnu invaziju. Cilj tih arapskih država bio je spriječiti uspostavu nove židovske države i podijeliti teritorij koji je do tada bio pod britanskim mandatom. Napad je uslijedio unatoč tome što je izraelsko proglašenje neovisnosti bilo rezultat rezolucije Ujedinjenih naroda iz 1947. koja je predviđala podjelu Palestine na židovsku i arapsku državu. Arapske države taj plan nisu prihvatile jer su smatrale da stvara nelegitiman politički entitet na zemlji koju su doživljavale kao arapsku. Rat je stoga izbio kao izravna reakcija na stvaranje Izraela, a izraelske snage, koje su se do tada uglavnom pripremale za obranu, ušle su u otvoreni sukob s redovnim vojskama nekoliko susjednih država. Rezultat je bio višemjesečni rat koji je završio izraelskom pobjedom i proširenjem teritorija u odnosu na prvotni plan Ujedinjenih naroda, dok su arapske snage pretrpjele poraz, a stotine tisuća Palestinaca izbjeglo je ili bilo protjerano s područja.

Nakon proglašenja države Izrael 1948. i arapsko-izraelskog rata koji je uslijedio, arapske snage su zadržale kontrolu nad Zapadnom obalom, koja je pripala Jordanu, te nad Pojasom Gaze, koji je došao pod egipatsku upravu. Zapadna obala prostirala se na oko 5.860 četvornih kilometara, što čini približno pet posto izvornog teritorija mandata, dok je Pojas Gaze s površinom od oko 365 četvornih kilometara predstavljao tek trećinu postotka ukupnog prostora. Time su Arapi, uz već ranije dodijeljeni Transjordan, držali više od 80 posto izvorne površine nekadašnjeg britanskog mandata.

Stanovništvo tog područja u razdoblju prije osnivanja Jordana brojilo je oko 750.000 ljudi, od čega je velika većina bila arapskog podrijetla, uz manjinu od oko 83.000 Židova. Nakon rata 1948. na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze živjelo je oko milijun Arapa, uključujući velik broj izbjeglica, dok židovskih naselja na tim područjima gotovo da i nije bilo jer su ih arapske snage uništile. Ovi teritorijalni i demografski pomaci snažno su oblikovali suvremeni izraelsko-palestinski sukob i dodatno naglasili složenost pitanja državnosti i prava na zemlju u tom dijelu Bliskog istoka.