Gaza u svibnju 2025.: Humanitarna kriza na rubu gladi

Pojas Gaze, teritorij već godinama pogođen sukobima, blokadom i političkom izolacijom, u svibnju 2025. godine suočava se s jednom od najtežih humanitarnih katastrofa u svojoj povijesti. Nakon mjeseci intenzivnog sukoba između izraelske vojske i palestinskih frakcija, stanje u enklavi dovedeno je do točke pucanja. Više od dva milijuna ljudi, koliko ih živi na području Gaze, sada se suočava s akutnim nedostatkom hrane, lijekova i osnovnih sredstava za život. Iako su međunarodne humanitarne organizacije uložile nadljudske napore kako bi dostavile pomoć, njihov rad je otežan složenim sigurnosnim i političkim uvjetima, te potpunim ili djelomičnim zatvaranjem graničnih prijelaza.

Zbog sigurnosne politike izraelskih vlasti, svi kamioni i šleperi koji prevoze pomoć za Gazu podliježu temeljitim i dugotrajnim sigurnosnim provjerama. Stotine kamiona s hranom, vodom i lijekovima danima stoje parkirani s izraelske strane granice, čekajući dopuštenje za ulazak. Međunarodne organizacije, uključujući UN i Crveni križ, upozoravaju da takvo kašnjenje dovodi do ozbiljnih posljedica po civilno stanovništvo, posebno po djecu i starije osobe. Velik dio stanovništva već je na rubu gladi, dok su cijene hrane u unutrašnjosti Gaze dosegnule razine koje su nedostižne za većinu obitelji. Jaja su u nekim slučajevima dosegnula cijenu od 40 dolara po kartonu, dok je kilogram riže luksuz koji si većina stanovnika ne može priuštiti.

Zbog blokade, većina pekara u Gazi zatvorila je svoja vrata jer nema brašna ni goriva. U isto vrijeme, nestašica vode dodatno pogoršava stanje jer vodeni sustavi ne rade bez električne energije, koja je također rijetkost. Većina domova ima pristup struji svega nekoliko sati tjedno, a to otežava skladištenje hrane i osnovnu higijenu. Ljudi se oslanjaju na improvizirane izvore, skupljaju kišnicu i koriste nepročišćenu vodu, što dodatno povećava rizik od zaraznih bolesti. Humanitarni radnici upozoravaju da bi uskoro moglo doći do epidemija koje bi dodatno pogoršale situaciju.

U mnogim dijelovima Gaze vlada očaj. Obitelji s malom djecom doslovno nemaju što jesti. Majke preskaču obroke kako bi nahranile djecu, a ljudi se u redovima za rijetke konvoje pomoći bore za vreću brašna ili limenku graha. Izvještaji s terena govore o sve učestalijim slučajevima pothranjenosti, a UN procjenjuje da više od 60.000 djece pati od akutne pothranjenosti. Humanitarne organizacije poput Svjetskog programa za hranu ne mogu distribuirati pomoć kako bi htjele, jer su im skladišta uništena u bombardiranju ili ih ne mogu sigurno dosegnuti. Konvoji s hranom često postaju meta pljačkaških skupina koje u kaosu rata vide priliku za preživljavanje ili zaradu.

U međuvremenu, međunarodna zajednica izražava zabrinutost i poziva na prekid vatre i osiguranje humanitarnog koridora. Međutim, pozivi uglavnom ostaju bez konkretnih rezultata. Izraelske vlasti tvrde da žele spriječiti da pomoć završi u rukama naoružanih skupina, dok UN i druge nevladine organizacije zahtijevaju sustavnu i brzu isporuku pomoći civilima. Kompromis se zasad ne nazire, a patnja ljudi se produbljuje iz dana u dan. Mnogi analitičari ističu da je situacija u Gazi rezultat dugotrajnog političkog sljepila i neuspjeha u izgradnji održivog mira na tom prostoru. Dugotrajna blokada, neprekidne vojne operacije, razaranje infrastrukture i nedostatak osnovnih uvjeta za život učinili su Gazu gotovo nepodobnom za život.

Zdravstveni sustav je pred kolapsom. Bolnice rade na rezervnim generatorima i samo za hitne slučajeve. Nedostaje svega, od zavoja do lijekova protiv bolova. Liječnici su iscrpljeni, često sami povrijeđeni, a pacijenti se liječe na podovima bez osnovne medicinske opreme. Operacije se izvode bez anestezije, a broj mrtvih raste ne samo zbog ranjavanja nego i zbog nemogućnosti liječenja kroničnih bolesti. Bolesti koje bi se lako mogle liječiti u normalnim uvjetima, sada odnose živote. Djeca umiru jer nema inkubatora, kisika ni antibiotika. Stariji umiru u tišini jer nema tko ni kako intervenirati.

Stanovnici Gaze svakodnevno žive s traumom. Zračni napadi, ruševine, nestanak bližnjih, konstantni zvukovi dronova i tenkova, postali su dio njihove svakodnevice. Psihološki učinci rata već su prisutni kod velikog broja djece koja pate od noćnih mora, straha, mokrenja u krevet i potpune šutnje. U uvjetima gladi, te traume postaju još dublje. Obitelji su raseljene, žive u ruševinama, bez privatnosti, bez sigurnosti i bez nade. Škole ne rade, djeca ne uče, već preživljavaju. Budućnost im je ukradena, a prošlost im je izbrisana bombama.

Pitanje gladi u Gazi više nije potencijalna prijetnja, nego tragična realnost. Glad nije samo posljedica prirodnih okolnosti, nego političkih odluka. Ona je postala oružje rata, način pritiska i sredstvo kontrole. Ljudi umiru jer im se ne dopušta da žive, jer im se uskraćuje osnovno pravo na vodu, hranu i sigurnost. Slike iz Gaze šokiraju svijet, ali reakcije su uglavnom simbolične. Deklaracije i rezolucije ne mogu nahraniti gladna usta niti izliječiti bolesna tijela. Potrebna je konkretna akcija, sustavna i hitna, koja će uključivati međunarodni nadzor nad humanitarnim konvojima, deblokadu graničnih prijelaza i stvaranje sigurnih zona za civile.

U ovom trenutku, Gazu se ne može obnoviti bez globalne solidarnosti i političke volje. Svijet mora shvatiti da je preživljavanje ljudi u Gazi pitanje čovječnosti, a ne političkih kalkulacija. Svaki izgubljeni dan znači izgubljene živote. Dok političari pregovaraju, djeca gladuju. Dok se pišu izjave, ljudi umiru. Povijest će pamtiti one koji su šutjeli dok je narod umirao od gladi, ali još uvijek ima vremena za djelovanje. Humanitarna katastrofa u Gazi nije neizbježna prirodna nesreća, već kriza izazvana ljudskim odlukama i kao takva može i mora biti zaustavljena.