odabrano news portal koji nudi odabrane vijesti i informacije
Obrazovno odgojni sustav u Hrvatskoj mi je poznat unazad 30 godina od kad mi se za profesionalnu, psihijatrijsku, pomoć obraćaju roditelji djece koja u svojim školskim sredinama trpe zlostavljanje, popularni bullying, a koja ne dobivaju zaštitu učitelja, nastavnika, ravnatelja, pedagoga i psihologa škole.
Situacije koje su nalikovale ovoj kojom se bave naši mediji zadnjih mjeseci koji prenose sukob roditelja, djece, prosvjete, socijalne skrbi, Grada, nadležnog Ministarstva, odvjetnika i ”neukrotivog” dječaka od deset godina, decenijama su ostajale izvan oka javnosti.
Autor: Suzana Večerić / 07.11.2024. na autograf.hr
Roditelji su se i prije u ovakvim situacijama snalazili kako su mogli, ispisivali su djecu iz razreda i škola u kojima su njihova djeca bila sustavno zlostavljana, a kako su mali vragolasti zlostavljači živjeli u istom kvartu kao i njihove žrtve (govorim o osnovnim školama), bilo je i prodaje stanova i seljenja u druge dijelove grada da bi se spasilo od maltretiranja zločeste djece i njihovih nekritičnih roditelja. Sve to nije dospijevalo do medija a institucije škole, relevantnih stručnjaka i profesionalaca i socijalne skrbi su bile jednako gluhe, slijepe, nijeme i jalove u rješavanju ovog problema.
Ja sam zacijelo zbog prirode svoje profesije dobivala teži, selektiran, uzorak djece i roditelja koje su nasilne okolnosti dovele do ruba. To nisu bile male čarke, svađe i ”dječja posla”, već sustavno psihofizičko maltretiranje koje je djecu i roditelje tjeralo u očaj jer nisu dobivali nikakvu pomoć od škole i od drugih relevantnih institucija niti su shvaćani ozbiljno.
Stizali su do psihijatara kad su izgubili svaku nadu da će im institucije škole i države pomoći. Moje mogućnosti za intervenciju su bile krajnje ograničene jer sam dobivala obeshrabrene i očajne žrtve nečijeg nasilja koje se moglo eventualno psihijatrijski procijeniti a djelovanje na uzroke poremećaja, psihičke traume, je bilo izvan mog dosega.
Efekt pomaganja djetetu koje je svakodnevno izloženo traumatizaciji i retraumatizaciji je bio Skadar na Bojani i nije davao rezultate. Psihijatrijski nalaz za žrtvu je uglavnom tretiran kao alibi za zlostavljača jer je žrtva, eto, poremećena (”preosjetljiva” u najboljem slučaju).
Moje paralelno inzistiranje uz nalaz bio je apel da je situacija u kojoj se dijete školuje neadekvatna i štetna a upućivala sam ga pedagoškoj i psihološkoj službi škole, naravno bez rezultata. Najteže je bilo, a to je bilo i često, kad bi mi se obraćali roditelji djeteta koje je imalo neku manu koju su vršnjaci sa smislom za humor eksploatirali za svoje šale i skečeve u kojoj je dijete (npr. sa strabizmom i korektivnim naočalama) bilo sustavno ponižavano.
Sjećam se djevojčice, koja je sad sretno udana, majka trogodišnjeg dječaka i zaposlena, koja je nakon što su je razredne šaljivdžije ”obrađivale” završila krajem šestog razreda osnovne škole u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Kukuljevićevoj 11. Majka ju je nakon boravka u bolnici, gdje su utvrđeni emocionalni problemi u djetinjstvu, dovela u moju ambulantu. Ta iznimno lijepa djevojčica s naočalama zbog strabizma (nekoliko puta neuspješno operiranog) je doslovce plakala i ridala tijekom svakog našeg susreta oko dva mjeseca.
Antidepresiv Zoloft, koji je dobila u bolnici, nije smirivao njenu tugu i suze kojima me preplavljivala na svakom razgovoru. Nije željela ići u školu jer se bojala što će joj vršnjaci opet činiti. Zbog izostanaka iz škole se javila socijalna skrb i uplašenim roditeljima zaprijetila da ili nagovore svoju kćer da redovito pohađa nastavu ili će je im je oni oduzeti (!?).
Ja sam pisala školi, a kako nije bilo odgovora otišla sam osobno s traumatiziranom djevojčicom, razgovarati s pedagogom i psihologom. Moj aktivni pristup tom problemu je bio psihijatrijski neortodoksan ali shvatila sam da ja mogu do beskraja dugo pomagati djevojčici da trpi bullying i pije Zoloft bez rezultata ako ne uspostavim kontakt sa strukturama koje mogu situaciju popraviti u korijenu.
U školi sam bila dobro primljena, uspostavila sam komunikaciju sa stručnjacima škole koji su ipak smatrali da ponižavanje i stalno uznemiravanje nije bullying već se radi o tome da je djevojčica ”preosjetljiva”.
Znači stand up komičari u razredu su bili amnestirani a ”preosjetljiva” djevojčica je i dalje proplakala tih mjesec i pol dana do kraja školske godine, psihijatrijski stigmatizirana Kukuljevićevom i liječenjem u mojoj ordinaciji.
Naravno da ”preosjetljivost” nije bila srž problema ali kad imate manu, kad djetetu npr. jedno oko gleda u krivo i u križ, valjda se podrazumijeva da to vršnjake inspirira na duhovite akcije kojima to dijete ubijaju u pojam, posramljuju i emocionalno ju zlostavljaju.
Odgojno obrazovni stručnjaci su smatrali da se ne treba posebno razgovarati s grupicom dječaka koji su uživali u vrijeđaju ”razroke” djevojčice jer su to ”dječja posla”. Uz moju i roditeljsku pomoć i podršku djevojčica je završila taj šesti razred i u sedmi se premjestila u drugu školu u istom dijelu grada.
Tamo nije bilo grupe dječaka koji su je emocionalno zlostavljali ali puno muke, srama i traume je već bilo internalizirano u sebstvu djevojčice u najranjivijoj fazi njenog odrastanja. Počinjao je pubertet u kojem se razvojni kompleksi, nedoumice, strahovi i autodestruktivno ponašanje miješaju s traumama tako da za razrješavanje tako konfliktnim emocijama nabijenog problema odrastanja treba 3-4 godine.
U tom periodu je i djevojčica o kojoj pišem izašla iz svoje traumatične razvojne faze unatoč svim greškama sustava koji joj nije pomagao. Ovo je bio jedan od rjeđih sretnih završetaka sličnih priča o zlostavljanju.
Što se u ovom zadnjem medijski eksponiranom slučaju promijenilo u odnosu na godine grubog zanemarivanja bullyinga u školama? Pa cijeli taj neefikasni, nesposobni i ravnodušni sustav zaštite djece je nagazio na minu bijesa roditelja koji su odlučili ići do kraja i pobuniti se protiv načina rješavanja problema tako da ga se iz jedne prebaci u drugu školu.
Žrtve su djeca koja su povrijeđena dugotrajnom izloženošću neadekvatnim situacijama koje su ih povređivale tako da su trebali stručnu pomoć, žrtve su i roditelji te djece koji su se frustrirali u uzaludnoj borbi za sigurnost svoje djece na miran način pa su, kako kaže jedan dužnosnik, napravili ”revoluciju”.
Cijeli slučaj je iz dana u dan postajao sve veći balon nemoći i frustracije, djeca nisu išla u školu, dječak (koji blago rečeno ima klinički jasnih problema u ponašanju) je bio demoniziran u medijima jer školstvo, socijalna skrb, medicina, Grad i Ministarstvo obrazovanja nisu znali što činiti u situaciji koja nije komplicirana kao slučaj Koste K. u Beogradu. Zašto su sve institucije bile tako zakočene i blokirane u pokušaju rješavanja ovog slučaja, teško je reći.
Čak i uzevši u obzir poslovičnu nesposobnost naših institucija situacija je gotovo mistično začudna. Pa radi se zaboga, o desetogodišnjem djetetu!
Mediji pišu, ljudi pričaju i svima je već dosta tog nekompetentnog iživljavanja odgovornih dok mali agresivac drži cijelu državu za gušu. Nevjerojatno. Nitko njemu i tim njegovim nekritičnim roditeljima ne želi pomoći tretirajući tu situaciju u maniri bolesne političke korektnosti po kojoj su sva djeca dobra i moraju se međusobno voljeti i prihvaćati, a svi roditelji znaju što je najbolje za njihovu djecu.
Neki roditelji nemaju zadovoljavajuće roditeljske kompetencije a neka djeca mogu imati ozbiljne probleme s kontrolom bijesa i nagona što zahtjeva stručnu pomoć. Je li to slučaj kod ovog agresivnog desetogodišnjaka i njegovih roditelja, ne znam jer sve doživljavam čitajući novine i gledajući reportaže na televizijskim vijestima. Nisam vidjela dijete niti znam nešto o njegovoj obitelji.
Međutim, na temelju mog dugogodišnjeg iskustva s djecom i odraslima koji oštećuju drugu djecu i odrasle ne čudim se da je izbjegavajuća strategija odgovornih došla do ovakvog apsurda. Nadam se da će se ovaj put, na grbači oštećene djece, njihovih roditelja i malog zlostavljača, odgovorni naučiti što treba činiti u budućnosti.
Dr. Suzana Večerić, dr. med., je iskusna psihijatrica i psihoterapeutkinja koja se specijalizirala u području mentalnog zdravlja. S dugogodišnjim radom u kliničkom i privatnom okruženju, dr. Večerić se bavi dijagnostikom, liječenjem i terapijom različitih mentalnih poremećaja, uključujući depresiju, anksiozne poremećaje, stresne reakcije i emocionalne poteškoće. Njena praksa obuhvaća individualni pristup, s naglaskom na integrativne metode koje kombiniraju elemente psihoterapije i psihijatrije kako bi pružila sveobuhvatnu podršku svojim pacijentima.
