Bjelorusija

Bjelorusija je zemlja čija je suvremena ekonomija duboko oblikovana geopolitičkim položajem, povijesnim nasljeđem i specifičnim političkim modelom koji se znatno razlikuje od većine drugih europskih država. Nakon raspada Sovjetskog Saveza početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, Bjelorusija je formalno krenula putem samostalnog razvoja, ali se vrlo brzo pokazalo kako će njezina gospodarska i politička orijentacija ostati snažno vezana uz Rusku Federaciju. Danas, gotovo tri desetljeća kasnije, ovisnost Bjelorusije o Rusiji nije samo politička, nego prije svega ekonomska, a osobito se očituje u području energetike, odnosno nafte i plina. Ta energetska ovisnost utječe na gotovo sve gospodarske grane, određuje fiskalnu i monetarnu politiku, oblikuje vanjskotrgovinske odnose i, posredno, određuje unutarnje političke prilike u zemlji.

Jedan od ključnih razloga zašto je Bjelorusija zadržala snažnu vezu s Rusijom je činjenica da je njezina ekonomija dugo bila strukturirana po sovjetskom modelu, temeljenom na velikim državnim poduzećima, planskoj ekonomiji i značajnoj ulozi države u upravljanju resursima. Takav sustav zahtijeva stabilan i relativno jeftin izvor energije, a upravo je Rusija, s kojom Bjelorusija dijeli dugu povijest i bliske političke odnose, omogućavala povlaštene uvjete u opskrbi naftom i prirodnim plinom. Ruski plin, koji Gazprom prodaje Bjelorusiji po cijenama nižim od tržišnih, postao je svojevrsna osnova energetske sigurnosti zemlje. Slično tome, ruska sirova nafta ulazi u bjeloruske rafinerije, posebno one u Mozyru i Novopolotsku, gdje se prerađuje, a zatim velikim dijelom izvozi u Europsku uniju i druge zemlje, što Bjelorusiji donosi značajne prihode.

Ovaj model funkcionirao je relativno stabilno tijekom devedesetih i ranih 2000-ih godina, ali je imao nekoliko strukturnih slabosti. Prva i možda najvažnija slabost je da Bjelorusija zapravo nije diverzificirala svoje izvore energije. Dok su mnoge druge postsovjetske zemlje nastojale uvesti konkurenciju, poticati obnovljive izvore ili ulagati u energetsku učinkovitost, Bjelorusija je ostala gotovo potpuno oslonjena na ruski energent. Druga slabost leži u činjenici da je taj model ovisio o političkim dogovorima između Minska i Moskve, što znači da je ekonomska stabilnost zemlje velikim dijelom uvjetovana političkim odnosima s Rusijom.

U nekoliko navrata, kada bi došlo do nesuglasica između dviju zemalja, Rusija je koristila energetsku politiku kao instrument pritiska. Primjerice, u takozvanim „naftnim ratovima“ početkom 2000-ih i ponovo 2010. godine, Rusija je privremeno smanjivala isporuke sirove nafte ili zahtijevala promjene cijena plina, što je izravno pogađalo bjelorusku industriju i javne financije. S obzirom na to da oko trećine državnog proračuna ovisi o prihodima od izvoza naftnih derivata, svaki poremećaj u opskrbi imao je vrlo konkretne posljedice: rast cijena energije u zemlji, pad prihoda od izvoza, povećanje proračunskog deficita i pad gospodarskog rasta.

Bjeloruska vlada, predvođena Aleksandrom Lukašenkom koji je na vlasti od 1994. godine, u više je navrata pokušavala prikazati ovu ovisnost kao prednost, tvrdeći da povlašteni uvjeti nabave energije omogućuju konkurentniju proizvodnju i stabilnije cijene za građane. Doista, Bjelorusija je godinama imala relativno niske cijene električne energije i grijanja, što je pomagalo održati socijalni mir i visoku zaposlenost u državnim poduzećima. Međutim, ova politika imala je i svoje dugoročne negativne posljedice jer je obeshrabrivala modernizaciju industrije i ulaganja u energetsku učinkovitost. Državna poduzeća su često poslovala s minimalnom dobiti, ali su opstajala zahvaljujući subvencioniranoj energiji i političkoj odluci da se očuva socijalna stabilnost.

Krize koje su pogodile rusko-bjeloruske odnose 2020. i 2021. godine dodatno su pokazale koliko je ova ovisnost duboka. Nakon što su u Bjelorusiji izbili masovni prosvjedi zbog spornih predsjedničkih izbora, Europska unija i SAD uvele su sankcije, a Lukašenko se još više oslonio na potporu Moskve. Rusija je zauzvrat zahtijevala dublju političku i gospodarsku integraciju, što je uključivalo i stvaranje zajedničkih energetskih politika. Ovisnost o ruskoj nafti i plinu tako je postala ne samo gospodarsko, već i političko pitanje, jer je smanjila manevarski prostor Bjelorusije u međunarodnim odnosima.

Pandemija COVID-19 i kasnije ruska invazija na Ukrajinu 2022. godine dodatno su promijenile okolnosti. Sankcije Zapada prema Rusiji uzrokovale su preusmjeravanje energetskih tokova, a Bjelorusija, koja je već bila pod vlastitim sankcijama, postala je još ovisnija o ruskim energentima jer je izgubila pristup nekim alternativnim dobavljačima i tržištima. Iako su cijene plina za Bjelorusiju ostale relativno niske u odnosu na svjetsko tržište, ekonomska cijena te ovisnosti bila je još dublja integracija s Rusijom, uključujući jače povezivanje financijskih sustava, transportne infrastrukture i obrambene politike.

Danas, u 2025. godini, bjeloruska ekonomija bilježi rast BDP-a od oko 1,5 do 2 posto godišnje, nakon što je prethodne godine imala relativno dobar oporavak od pandemijske krize. Međutim, taj rast temelji se prije svega na državnim investicijama, subvencioniranim industrijama i izvozu prerađenih naftnih derivata. Inflacija, iako niža nego u Rusiji, i dalje iznosi oko 6 do 8 posto, a strana ulaganja su skromna zbog političkih rizika. Prosječna plaća u Bjelorusiji u lipnju 2025. iznosila je oko 2.717 BYN bruto (oko 925 USD), dok je prosječna neto plaća bila približno 2.251 BYN (oko 603 eura). U Minsku, gdje su plaće najviše, prosjek je dosezao i 3.598 BYN (oko 1.224 USD). Za usporedbu, prosječna neto plaća u Hrvatskoj u istom razdoblju iznosila je oko 1.451 eura, a prosjek u većini zapadnoeuropskih zemalja višestruko je veći. Takav jaz u plaćama znači da je životni standard u Bjelorusiji niži, što se očituje u strukturi potrošnje kućanstava: velik dio dohotka odlazi na osnovne životne potrebe, dok je prostor za štednju i potrošnju na luksuzna dobra znatno manji nego u zapadnoj Europi.

Strukturne reforme koje bi mogle smanjiti ovisnost o ruskim energentima – poput ulaganja u obnovljive izvore, povećanje energetske učinkovitosti ili diversifikaciju uvoza – provode se sporo i često nailaze na političke prepreke jer zahtijevaju promjene u modelu državnog upravljanja. Još jedan element koji dodatno osnažuje ovisnost Bjelorusije o ruskoj energiji jest činjenica da ruska država posjeduje ključne energetske kompanije koje djeluju u Bjelorusiji, poput Gazproma, koji ima značajan udio u bjeloruskoj plinskoj mreži. Time Rusija ima ne samo ekonomski, već i infrastrukturni utjecaj na bjelorusko tržište energije. Pokušaji privatizacije ili uključivanja zapadnih investitora u energetski sektor uglavnom su propali zbog političkih razloga i bojazni vlasti od gubitka kontrole.

S obzirom na trenutne globalne trendove, uključujući energetski prijelaz prema zelenim tehnologijama i smanjenje ovisnosti Europske unije o ruskim energentima, Bjelorusija bi se mogla suočiti s dodatnim izazovima u narednim godinama. Ako potražnja za prerađenim naftnim derivatima u Europi padne, prihod koji Bjelorusija ostvaruje od izvoza mogao bi se smanjiti, čime bi se dodatno smanjio manevarski prostor za državne financije. Također, povećanje korištenja obnovljivih izvora energije u susjednim zemljama moglo bi smanjiti značaj tradicionalnih energetskih veza, ostavljajući Bjelorusiju u poziciji zemlje koja je ovisna o modelu koji globalno polako izlazi iz upotrebe.

Zaključno, ekonomija Bjelorusije u velikoj je mjeri rezultat povijesnih odluka koje su prioritet dale političkoj stabilnosti i socijalnoj sigurnosti nad tržišnim reformama i diversifikacijom izvora energije. Iako je takav model neko vrijeme davao određene rezultate, osobito u vidu stabilnih cijena energije i visoke zaposlenosti, dugoročno je doveo do strukturne ovisnosti o Rusiji. Ta ovisnost, osobito u području nafte i plina, ne samo da oblikuje ekonomske pokazatelje zemlje nego i ograničava njezinu političku autonomiju, čineći Bjelorusiju de facto produženom ekonomskom zonom Ruske Federacije. Sve dok se ne provedu ozbiljne reforme i dok zemlja ne pronađe načine da diversificira svoje izvore energije i trgovinske partnere, ova ovisnost ostat će temeljna značajka bjeloruske ekonomije i ključni faktor u njezinoj budućnosti.