Što Trumpova pobjeda znači za svijet

Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću preoblikovat će američku vanjsku politiku, obećavajući potencijalno radikalne promjene na više frontova dok su dijelovi svijeta zahvaćeni ratom i neizvjesnošću.

Tijekom predizborne kampanje Trump je davao opća politička obećanja, kojima su često nedostajali konkretni detalji, temeljena na načelima neintervencionizma i trgovinskog protekcionizma – ili kako on to naziva „Amerika na prvom mjestu“.

Njegova pobjeda signalizira jedan od najznačajnijih potencijalnih prekida u pristupu Washingtona vanjskim poslovima usred paralelnih kriza u mnogo godina.

Možemo sastaviti njegov najvjerojatniji pristup različitim područjima na temelju komentara iznesenih tijekom kampanje i njegove povijesti na vlasti između 2017. i 2021. godine.

Rusija, Ukrajina i NATO

Tijekom kampanje Trump je više puta rekao da bi mogao okončati rat između Rusije i Ukrajine “za jedan dan”.

Upitan kako, predložio je posredovanje u dogovoru, no odbio je iznositi konkretne detalje.

Istraživačka studija koju su napisala dva Trumpova bivša šefa nacionalne sigurnosti rekla je u svibnju da bi SAD trebao nastaviti slati oružje Ukrajini, ali uvjetovati tu podršku ulaskom Kijeva u mirovne pregovore s Rusijom.

Kako bi zainteresirao Rusiju, Zapad bi obećao da će odgoditi toliko željeni ulazak Ukrajine u NATO.

Bivši savjetnici rekli su da Ukrajina ne treba odustati od nade da će povratiti sav svoj teritorij pod ruskom okupacijom, ali da treba pregovarati na temelju trenutnih linija bojišnice.

Trumpovi demokratski protivnici, koji ga optužuju za podilaženje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, kažu da je njegov pristup Ukrajini ravan predaji i da će ugroziti cijelu Europu.

Dosljedno je tvrdio da je njegov prioritet okončanje rata i zaustavljanje iscrpljivanja američkih resursa.

Nije poznato u kojoj mjeri studija bivših savjetnika predstavlja Trumpove osobne stavove, no vrlo je vjerojatno da nam može dati smjernice kakve će savjete dobiti.

Njegov pristup “Amerika na prvom mjestu” okončanju rata također se odnosi na strateško pitanje budućnosti NATO-a, transatlantskog vojnog saveza “svi za jednog, jedan za sve” koji je prvobitno uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata kao bedem protiv Sovjetskog Saveza.

NATO sada broji više od 30 zemalja, a Trump je dugo bio skeptičan prema savezu, optužujući Europu za “slobodno jahanje” američkog obećanja zaštite.

Hoće li na kraju povući SAD iz NATO-a, što bi predstavljalo najznačajniju promjenu u transatlantskim obrambenim odnosima u gotovo jednom stoljeću, ostaje predmet rasprave.

Neki od njegovih saveznika sugeriraju da je njegov oštar stav samo pregovaračka taktika kojom se zemlje članice prisiljavaju da ispune smjernice za obrambenu potrošnju na koje su se obvezale.

Ali stvarnost je da će čelnici NATO-a biti ozbiljno zabrinuti što njegova pobjeda znači za budućnost saveza i kako njen učinak odvraćanja doživljavaju neprijateljski vođe.

Bliski istok

Kao i u slučaju Ukrajine, Trump je obećao donijeti “mir” Bliskom istoku – nagovijestivši okončanje rata između Izraela i Hamasa u Gazi i rata između Izraela i Hezbollaha u Libanonu, ali nije rekao točno kako.

Ponavljao je uvijek iznova da je on bio na vlasti, a ne Joseph Biden, Hamas ne bi napao Izrael zbog njegove politike “maksimalnog pritiska” na Iran koji financira skupinu.

Općenito, izgledno je da će se Trump pokušati vratiti toj politici, prema kojoj je povukao SAD iz iranskog nuklearnog sporazuma, uveo strože sankcije Iranu i ubio generala Qasema Soleimanija – najmoćnijeg iranskog vojnog zapovjednika.

U Bijeloj kući Trump je vodio snažnu proizraelsku politiku, proglasivši Jeruzalem glavnim gradom i premjestivši tamo američko veleposlanstvo iz Tel Aviva – potez koji je razljutio Trumpovu kršćansku evanđeosku bazu – ključni republikanski birački blok.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu nazvao je Trumpa “najboljim prijateljem kojeg je Izrael ikada imao u Bijeloj kući”.

Ali kritičari tvrde da je njegova politika imala destabilizirajući učinak na regiju.

Palestinci su bojkotirali Trumpovu administraciju, zbog toga što je Washington odustao od svojih zahtjeva za Jeruzalemom – gradom koji čini povijesno središte nacionalnog i vjerskog života Palestinaca.

Bili su dodatno izolirani kada je Trump posredovao u takozvanom “Abrahamovom sporazumu”, povijesnom sporazumu o normalizaciji diplomatskih veza između Izraela i nekoliko arapskih i muslimanskih zemalja.

Učinio je to bez da je Izrael morao prihvatiti buduću palestinsku državu uz sebe – takozvano dvodržavno rješenje – što je prethodno bio uvjet arapskih zemalja za takav regionalni sporazum.

Zemlje sudionice su umjesto toga dobile pristup najsuvremenijem američkom oružju u zamjenu za priznanje Izraela.

Palestinci su ostali na jednoj od najizoliranijih točaka u svojoj povijesti od jedine sile koja je stvarno mogla vršiti pritisak na obje strane sukoba – dodatno smanjujući njihovu percipiranu sposobnost da se brane na terenu.

Trump je tijekom kampanje dao nekoliko izjava u kojima je rekao da želi da rat u Gazi prestane.

Imao je složen, ponekad disfunkcionalan odnos s Netanyahuom, ali svakako ima sposobnost vršiti pritisak na njega.

Također ima povijest jakih veza s čelnicima u ključnim arapskim zemljama koje imaju kontakte s Hamasom.

Nije jasno kako će uspjeti uspostaviti ravnotežu između želje da pokaže snažnu potporu izraelskom vodstvu dok istovremeno pokušava privesti kraju rat.

Trumpovi saveznici često su predstavljali njegovu nepredvidivost kao diplomatsku prednost, ali na krajnje konfrontirajućem i nestabilnom Bliskom istoku usred krize već povijesnih razmjera, daleko je od očitog kako bi se to odigralo.

Trump će morati odlučiti kako – ili hoće li – nastaviti prekinuti diplomatski proces koji je pokrenula Bidenova administracija kako bi se postigao prekid vatre u Gazi u zamjenu za oslobađanje talaca koje drži Hamas.

Kina i trgovina

Američki pristup Kini njezino je strateški najvažnije područje vanjske politike – i jedno od onih koje imaju najveći utjecaj na svjetsku sigurnost i trgovinu.

Dok je bio na dužnosti, Trump je proglasio Kinu “strateškim konkurentom” i uveo carine na uvoz neke kineske robe u SAD.

To je dovelo do toga da Peking uzvrati istom mjerom nametanjem carina na uvoz neke američke robe.

Bilo je pokušaja da se trgovinski spor deeskalira, no pandemija covida je to onemogućila i odnosi su se pogoršali kada je bivši predsjednik covid nazvao “kineskim virusom”.

I dok je Bidenova administracija tvrdila da je zauzela odgovorniji pristup kineskoj politici, zapravo je zadržala mnoge uvozne carine iz Trumpove ere.

Trgovinska politika postala je usko povezana s percepcijom američkih domaćih glasača o zaštiti radnih mjesta u američkoj proizvodnji – iako zapravo većina dugoročnih padova poslovanja u tradicionalnim američkim industrijama kao što je industrija čelika ima više veze s automatizacijom tvornica i promjenama u proizvodnji nego s uz globalnu konkurenciju i preseljenje.

Trump je pohvalio kineskog predsjednika Xi Jinpinga kao “briljantnog”, ali “opasnog” i iznimno učinkovitog vođu koji kontrolira 1,4 milijarde ljudi “čvrstom rukom” – što je dio onoga što njegovi protivnici karakteriziraju kao Trumpovo divljenje “diktatorima”.

Vrlo je vjerojatno da će se bivši predsjednik odmaknuti od pristupa Bidenove administracije o izgradnji snažnijeg američkog sigurnosnog partnerstva s drugim zemljama u regiji kako bi obuzdao Kinu.

SAD je ustrajno pružao vojnu pomoć neovisnom Tajvanu, koji Kina smatra otcijepljenom pokrajinom koja će se na kraju morati vratiti Pekingu.

Trump je u listopadu rekao da, ako se vrati u Bijelu kuću, neće morati upotrijebiti vojnu silu kako bi spriječio kinesku blokadu Tajvana jer predsjednik Xi vrlo dobro zna da je “[psovka] lud” i da bi nametnuo iznimno štetne carine na Kineski uvoz ako bi se to dogodilo.