“Svemu dođe kraj” je drama iz 2024. godine, režirana i scenaristički oblikovana od strane Rajka Grlića, jednog od najcjenjenijih hrvatskih redatelja. Film je suptilan i emotivno dubok prikaz ljudskih odnosa u poznoj dobi, fokusiran na četiri glavna lika koji se suočavaju s prolaznošću života, ljubavi i snovima. Glavni likovi prolaze kroz složene životne faze u kojima se suočavaju s osobnim gubicima, starošću i pitanjem što je ostalo od njihova postojanja u svijetu koji se stalno mijenja.
U filmu se prate životi Vesne, Mirjane, Bore i Ivana, četvero prijatelja i ljubavnika, koje tumače iskusni glumci Ksenija Marinković, Nina Violić, Ljubo Zečević i Dragan Despot. Vesna, koju glumi Ksenija Marinković, suočava se s problemima starosti, nostalgijom za prošlošću i neizvjesnom budućnošću. Ona je emotivni stup filma, koja unosi toplinu i ranjivost u priču. Mirjana, u interpretaciji Nine Violić, nosi teret prošlih pogrešaka i propuštenih prilika, dok se bori s osamljenošću i potrebom za promjenom.
Ljubo Zečević u ulozi Bore donosi lik čovjeka koji se suočava s vlastitim ograničenjima i fizičkom slabošću, ali i sa žalom za propuštenim šansama. Dragan Despot u ulozi Ivana igra čovjeka koji se bori sa starošću, ali i s pitanjem koliko su njegovi odnosi bili iskreni i značajni tijekom života. Njihove sudbine isprepliću se kroz emocionalno nabijen scenarij, s Grlićevim prepoznatljivim minimalizmom i pažljivo izgrađenim dijalozima.
Priča je smještena u suvremeni Zagreb, ali kroz film se osjeća snažna povezanost s prošlošću, kako osobnom tako i političkom. Kroz likove se propituje kako su njihove osobne povijesti utjecale na njihove sadašnje živote i kako se nose s neizbježnim završetkom raznih aspekata svojih života. Likovi su suočeni s vlastitim neuspjesima i nadanjima koja se nisu ostvarila, a film postavlja pitanje: može li se pronaći mir i smisao na kraju puta?
Grlić u filmu koristi jednostavnu, ali snažnu vizualnu estetiku. Središnja tema prolaznosti života dočarana je kroz prizore Zagreba, grada koji se također mijenja, ostavljajući protagoniste u dilemi gdje se oni više ne prepoznaju u tom novom okruženju. Kroz različite dijaloge i refleksije, likovi otkrivaju svoje duboke unutarnje boli, nesigurnosti i nade. Njihove interakcije su često prožete humorom, ali i tugom, što stvara bogatu emocionalnu dinamiku koja se osjeća autentično i životno.
Jedna od ključnih tema filma je kako se starija generacija suočava s gubicima, kako onim osobnim, tako i društvenim. Protagonisti su ljudi koji su prošli kroz razdoblja političkih promjena, osobnih poraza i ljubavnih veza koje su se završile, a film ih prikazuje u trenutku kada više nema vremena za nove početke. Grlić kroz film postavlja filozofska pitanja o smislu postojanja i o tome što ostaje od nas kada dođe kraj.
Izvedbe glavnih glumaca su nevjerojatno snažne i autentične, a svi uspijevaju dočarati duboke unutarnje sukobe svojih likova. Ksenija Marinković donosi ulogu s iznimnom suptilnošću, prenoseći tugu i nostalgiju Vesne na način koji osvaja gledatelje. Nina Violić kao Mirjana daje liku složenost i emocionalnu dubinu, čineći ju istovremeno ranjivom i snažnom. Ljubo Zečević i Dragan Despot također izvrsno prikazuju svoje likove, donoseći ih na ekran s mnogo pažnje prema detaljima i emotivnim nijansama.
Film ne nudi jednostavne odgovore na pitanja o starenju i završecima. Umjesto toga, Grlić ostavlja gledatelja da razmišlja o vlastitom životu, odnosima i sudbinama. “Svemu dođe kraj” je intimna, introspektivna priča o prolaznosti koja istražuje univerzalne teme, ali kroz vrlo osobne i specifične likove. Film nas podsjeća da, bez obzira na sve, ne možemo izbjeći kraj, ali da je važno kako se nosimo s onim što dolazi.
Grlićeva režija u ovom filmu odiše elegancijom, a scenarij je prožet njegovom prepoznatljivom pažnjom prema ljudskim odnosima. Glazba i zvučni efekti su diskretni, ali učinkoviti, doprinoseći melankoličnoj atmosferi koja prevladava u filmu. “Svemu dođe kraj” je film koji ostavlja dubok dojam i tjera na promišljanje o životu, ljubavi, gubitku i neizbježnosti kraja.
Kritičari su pohvalili Grlićev rad na filmu, navodeći da je ovo jedno od njegovih najosobnijih djela, u kojem uspijeva prikazati životne složenosti s mnogo suosjećanja i dubokog razumijevanja ljudske prirode. Film je emotivan, ali ne sentimentalan, te nudi gledatelju prostor za vlastitu interpretaciju.