NATO bombardiranje 1999: Bitka za Košare, tri interpretacije i jedna pjesma

Ruševine vojarne Košare stoje četvrt stoljeća od razaranja.

“Ovdje je pala bomba”, pokazuje mi Hisen Berisha, bivši zapovjednik Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) kako stojim na brdu.

Košare su pusto selo na zapadu Kosova, uz samu granicu s Albanijom, na obroncima Prokletija, u koje stižemo nakon tri sata vožnje od Prištine.

Do vojarne treba još hodati skoro sat vremena uskim stazama kroz gustu borovu šumu.

Nekadašnji granični objekt Vojske Jugoslavije, oko kojeg su se od 9. travnja do 14. lipnja 1999. vodile žestoke borbe tijekom NATO bombardiranja SR Jugoslavije, u međuvremenu je dobio gotovo mitski status i na Kosovu  i u Srbiji.

Bitka na Košarama jedno je od poglavlja sukoba između snaga sigurnosti režima Slobodana Miloševića i albanskih pobunjenika od 1998. do 2000. godine, tijekom kojih je ubijeno ili nestalo više od 13.500 ljudi, podaci su Fonda za humanitarno pravo.

Tijekom 67 dana borbi na nepristupačnom terenu ubijeno je 108 pripadnika Jugoslavenske armije.

Imali su u prosjeku 25 godina, a mnogi od njih tek su postali punoljetni za služenje vojnog roka, podaci su Ministarstva obrane Srbije.

Prema prištinskim dužnosnicima ubijeno je 114 pripadnika OVK .

Dvokatnica od crvene cigle bila je meta NATO-a u svibnju 1999. godine.

“Tada je umrlo sedam vojnika, a 15 ih je ranjeno”, opisuje Berisha, pokazujući na hrpu ruševina i polomljenih blokova, mjesto gdje je i sam ranjen.

U to vrijeme stražarnicu su zauzeli pripadnici pobunjeničke OVK koji su je zauzeli 11. travnja 1999. godine i držali je do kraja sukoba.

Košare danas

Tijekom bitke Berisha je bio 29-godišnji “razmetljivi zapovjednik s plavom beretkom koji je zbijao šale i bodrio vojnike tapšući ih po leđima”, napisao je Washington Post u svibnju 1999.

Sličan je i četvrt stoljeća kasnije, iako je krupniji iu odijelu, jer je već nekoliko godina zastupnik Demokratske partije Kosova.

Berisha se slaže da ćemo, nakon razgovora na dobrom srpsko-hrvatskom u Prištini, posjetiti Košare.

Kasnije zaključujem da sam među rijetkim novinarima iz Srbije koji će tamo otići nakon završetka sukoba.

Tijekom vožnje razgovara s jednim od suboraca na albanskom, ali pokušava mi prevesti veći dio razgovora.

Posljednje selo u kosovskom polju je Batuša, odakle glavni put nastavlja ravno prema Morini, još jednoj od nekadašnjih jugoslavenskih karaula.

Danas je tu granični prijelaz prema Albaniji – vrlo uočljiva kuća na čistini, okružena visokim vrhovima obližnjih brda.

Dok su trajale borbe, to je bila jednostavna meta za topništvo, objašnjava Berisha.

Vozimo nazad prema račvanju da bismo skrenuli uzbrdo prema selu Košare, pored puta su žute livade, restorani i spomenik palim borcima OVK.

U ovom dijelu Kosova, nekoliko kilometara od Dečana i Junika, 1998. godine bilo je jako uporište OVK.

Selo Yunik ovjenčalo se svjetskom pozornošću kada ga je posjetio američki izaslanik Richard Holbrooke, koji se fotografirao u čarapama s borcima OVK-a, po tamošnjem običaju da se u kuću ne ulazi obuven.

Usput nailazimo na putokaz koji pokazuje da krivudava asfaltirana cesta vodi do Memorijalnog kompleksa palim borcima OVK.

Nišani su raspoređeni u koncentričnim krugovima prema datumu smrti pokojnika.

“To smo nosili ovdje”, kaže Berisha, pokazujući na svoje čelo.

Grb OVK, koji su imali i na beretkama, sastoji se od tri slova KLA (KLA) i kruga s orlom, albanskim nacionalnim simbolom.

Odande se pruža pogled na neobično ravan i snijegom uglačan, gotovo pravocrtan vrh Shkeljzen u Albaniji, koji su obje strane koristile kao orijentir tijekom rata, pokazuje mi Berisha.

Odatle krećemo prema vojarni Košare, ali do nje se ne može autom, već makadamom – prvo nizbrdo do potoka, zatim preko drvenog mosta planinskom šumskom stazom uzbrdo.

Hodamo stazom dok nam pod nogama šušti suho hrastovo lišće iz kojeg sramežljivo izviruju ljubičice i dren.

Na visini većoj od 1000 metara, miris borova.

Sunčano je, pa graške znoja odaju bivšeg zapovjednika OVK da dugo nije trenirao.

– Za dva mjeseca vratio bih se u formu – kaže šaleći se na svoj račun.

Albanija je udaljena samo kilometar.

Uvijek se ginulo na tom dijelu granice, rekao je u intervjuu za BBC na srpskom Duško Šljivančanin, ratni zapovjednik 53. graničnog bataljuna Vojske Jugoslavije.

Vojska Jugoslavije je tijekom 1998. godine u pograničnom području zabilježila 130 incidenata “koji imaju čin agresije”, poput masovnog unošenja oružja, rekao je srpski časnik.

E sad, da se to dogodilo u nekoj europskoj zemlji, zasjedalo bi Vijeće sigurnosti UN-a, uvjeren je.

A to je bio samo uvod.

Kako je došlo do bitke

“Bitka na Košarama nije počela 9. travnja 1999. godine, nego je tada kulminirala”, kaže Šljivančanin.

“To je počelo 1997. godine, kada je počela pobuna u Albaniji, tamo je prebačeno oružje i oprema.

Te su godine susjednu Albaniju potresali prosvjedi i pobuna pet mjeseci nakon kolapsa piramidalne sheme štednje koja je uključivala gotovo dvije trećine njezinih građana.

Velike količine oružja ukradene su iz loše čuvanih ili napuštenih skladišta i beogradskih vlasti, ali su i strani analitičari tada tvrdili da je većina završila na Kosovu.

Tijekom 1998. godine, a posebno nakon ubojstva Adema Jašarija i njegove obitelji u Drenici, OVK je dobivala sve veću podršku među Albancima na Kosovu, što je nailazilo na snažan odgovor srpskih snaga sigurnosti.

U borbama su stradali i civili, deseci tisuća Albanaca su raseljeni, a pripadnici OVK pretrpjeli su težak udarac u središnjem Kosovu.

Grupirali su snage u izbjeglištvu, na sjeveru Albanije.

“Mislim da je bio 30. rujna kada je Milošević rekao ‘nema više OVK’, sjedili smo s Agimom (Ramadanijem), načelnikom stožera. Gleda televiziju i kaže: ‘Pa tu je OVK’”, sjeća se Beriša.

“Pita me jesu li vojnici obučeni za zasjede i borbe, ja kažem ‘da, i bojevim streljivom’, jer nismo imali manevarsku prostoriju, a on mi je naredio da skupim najbolje vojnike.

Iduće zore, temeljem prethodnog dnevnog izviđanja, izvršili su upad u pogranično područje, iz sela Padesh i Papaj u Albaniji, gdje su bili smješteni u staroj vojarni albanske vojske.

Šljivančanin, zapovjednik graničnog bataljuna u Đakovici, koji je na tu dužnost postavljen u srpnju 1998., taj isti dan opisuje kao “najteži u životu, kada je čupao kosu s glave”.

Tada su napadnute karaule Morin i Košare.

Šest vojnika je poginulo, a nekoliko ih je teško ranjeno, kaže.

Za OVK ova je akcija bila prekretnica za promjenu taktike i prelazak s gerilskog ratovanja na klasičnu vojnu organizaciju.

“Gerilci su takvi da napadate i stvarate osjećaj da ste posvuda, ali niste u stanju obraniti civilno stanovništvo”, kaže Berisha, koji je bio jedan od rijetkih u OVK s vojnim obrazovanjem.

Služio je Jugoslavensku narodnu armiju (JNA) 1990. u današnjoj Sjevernoj Makedoniji, dok su njegovi borci uglavnom bili civili obučavani u Albaniji.

Odlučili smo prijeći na frontalni rat i napadati s granice.

“To je doktrina oslobađanja jednog teritorija, počinjete rat s jedne strane, a završavate s druge strane granice za slobodu”, opisuje Berisha.

Plan nije brzo realiziran.

Tijekom jeseni 1998. sve se više spominjalo da bi NATO mogao pokrenuti zračne napade na Jugoslaviju.

Razlog je bio, prema riječima međunarodnih dužnosnika, zaustavljanje humanitarne katastrofe, progona i etničkog čišćenja Albanaca s Kosova koje su počinile sigurnosne snage Miloševićevog režima.

Posljednja prilika diplomacije propala je sljedeće zime, nakon fijaska pregovora jugoslavenskog i albanskog izaslanstva pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice u francuskom gradu Rambouilletu i Parizu u veljači i ožujku 1999. godine.

Na Kosovu su Albanci uvelike mobilizirani: obučavaju se u pješačkim i taktičkim vježbama, kao iu korištenju minobacača, topova i tenkova.

Bombardiranje Jugoslavije počelo je 24. ožujka, bez prethodnog odobrenja Vijeća sigurnosti.

“Najgora stvar koja se može dogoditi jednoj zemlji je da imate vanjsku agresiju NATO-a i unutarnju pobunu na teritoriju”, kaže Šljivančanin.

Nikada se u povijesti nije dogodilo da Srbija nema saveznika, sve susjedne zemlje su se odrekle teritorija, mora i zraka za agresiju na našu zemlju, a državni vrh to nije smio dopustiti.

Šesnaest dana nakon početka bombardiranja počinje bitka za Košare.

Zašto je bitka kod Kule stražare bila presudna?

“Nisam bio ovdje 25 godina”, kaže Berisha u blizini granice s Albanijom, jer obično posjećuje samo memorijalni kompleks.

Dok prolazimo derutnom zgradom, na kojoj je nedavno postavljena limena krovna konstrukcija, nije previše emotivan.

“Dali smo mogućnost svim postrojbama unutar Kosova da reorganiziraju vatrene linije i krenu u akcije.

“Napadali smo svim vrstama oružja, a otvorili smo i koridore kroz koje možemo slati oružje i ljude”, kaže Berisha, opisujući strateški značaj bitke.

Teren je bio težak i za napadače i za braniče – to je taktički aspekt borbe za Košare, objašnjava mi.

“Magla, kiša, snijeg, hladnoća, ponekad i minus 20, donesemo hranu i čim je iznesemo van, smrzne se ili se smrzne puška.”

“Mi smo to iskoristili, jer smo imali iskustva iz 1998. godine, a i ljudi iz okolnih sela koji su poznavali teren”, kaže.

Istodobno, NATO bombardiranje je bilo “spas” za OVK.

Kopnenom vojskom s pješačkim oružjem, sada odgovorno tvrdim, mogli smo dobiti rat sa Srbijom, kaže Berisha.

“Vidjelo se to na Košarama: imali smo manji broj vojnika, u cijelom ratu je 1.800 ljudi prošlo kroz prvu liniju, a nikada nisu bili zajedno.

S ponosom ističe moral boraca, kojih je u prosjeku bilo oko 400.

Dok je “Vojsku Jugoslavije vodilo pet generala, među OVK je bilo svega pet-šest oficira” sa formalnim vojnim obrazovanjem, ističe on.

– Kad računam tko je bio ispred nas i tko smo bili, a znam točno, ti ljudi su imali samo srce.

Nasuprot albanskim pobunjenicima na Košarama su bili graničari Vojske Jugoslavije, mnogi od njih na odsluženju vojnog roka, kaže Šljivančanin.

Ova služba je specifična: granični incident je kada je “pištolj okrenut prema teritoriju druge države ili netko stane na granični kamen”.

“Zadaća graničara nije braniti granicu (…) nego primiti taj prvi udarac i stvoriti uvjete da jedinice dođu iz dubine i postave crtu obrane”, objašnjava.

Kao zapovjednik granične bojne kaže da je bio siguran u vojnike i vjerovao u njih.

Bitka

Zbog bombardiranja je izdata naredba da u vojarni Košare ne bude puno vojnika, kaže Šljivančanin.

Dan prije napada posjetio je stražarnicu i usput osjetio “podmuklu tišinu”.

“Kada je počeo napad na stražarnicu Košara, cilj im je bio probiti obranu, napraviti koridor i povezati se s Dečanima.

“Poanta je da smo mi graničari preživjeli prva dva dana, do 11. travnja”, kaže.

Pružanje otpora i zaustavljanje linije bojišnice na graničnim planinskim vrhovima, od kojih neki prelaze 2000 metara, bili su strateški značaj bitke za Jugoslavensku armiju.

Prvog dana Šljivančanin je ranjen, kada je vozilo u kojem je bio s vozačem upalo u zasjedu.

Poginuo je 21-godišnji vojnik Miroslav Stojanović, a Šljivančanin je pogođen u kuk i petu.

Stojanovićev otac već godinama traži ekshumaciju i obdukciju, jer sumnja u zvaničnu verziju smrti svog sina, piše Danas.

– U prvom naletu im nanesemo gubitke, a onda stanu, jer ne znaju što je iza njih.

“Da su znali, mogli su uzeti tko zna što”, kaže Šljivančanin dok u bilježnici crta kako je bitka mogla izgledati.

Dodaje da je OVK pogriješila “sitnom taktikom da uhvati ovog ili onog čuku”.

Narednih dana jugoslavenskim graničarima pridružit će se iskusniji vojnici iz 125. motorizirane, 63. padobranske i dijelova 72. specijalne brigade, te pripadnici Vojne policije i dobrovoljci.

Nakon dva tjedna odnos snaga je uspostavljen, kaže Šljivančanin.

Sljedećih tjedana nastavile su se borbe prsa u prsa, granatiranja, ali i izviđanja i čekanja, a sukob se prelio i na drugi dio granice, oko Paštrika kod Prizrena.

Borbe između OVK i vojske na planini Paštrik vodile su se od 26. svibnja do 14. lipnja 1999. Deseci boraca poginuli su s obje strane, neki od NATO bombi.

Vojska je dugo odolijevala iako su joj zračni udari NATO-a dodatno otežavali položaj, kaže Šljivančanin, ne poričući da je pretrpjela gubitke zbog navodnih “grešaka NATO-a” i OVK.

Rat je opći kaos, civili to ponekad ne razumiju.

“Do 14. lipnja bitka na Košarama bila je briljantna pobjeda srpske strane”, tvrdi Šljivančanin.

Snage sigurnosti pod Miloševićevim zapovjedništvom povukle su se s Kosova nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma 14. lipnja, čime je ujedno prekinuto NATO bombardiranje.

“Srpska strana također slavi Kosovsku bitku 1389. kao pobjedu, ali to nije bila pobjeda.

“Ni na Košarama nije bilo pobjede, ali kažu ‘branili smo domovinu od svih drugih terorista iz Amerike, Engleske, Albanije, OVK’”, kaže Berisha.

Prema Berishinim riječima, OVK je pod svojom kontrolom imala granični pojas u dužini od dvadesetak kilometara i širine od nekoliko stotina metara do osam kilometara.

Kad vojsci uzmete vojarnu, ta je vojska već poražena.

“Kada uzmete granicu jedne zemlje, nije bitno koliko kilometara zadržite, ta država je izgubila suverenitet i teritorijalni integritet i to smo uspjeli na Košarama.

Niti jedna država nije slala vojnike u OVK, nego su stranci, čak i iz Albanije, bili samo pojedinačni borci, tvrdi.

Ipak, o akciji su, priznaje, obaviješteni Vrhovni stožer albanske vojske i sigurnosne službe Velike Britanije i Amerike, MI6 i CIA, NATO.

Beriša demantira navode iz trodijelnog filma Ministarstva obrane Srbije i Radio-televizije Srbije da je OVK imala nekoliko tisuća boraca, tvrdeći da ih je na početku “od zapovjednika do šefa kuhinje bilo 256”.

Tamo kažu da ih je do kraja ‘terorističke’ akcije bilo 7.000, a 7.000 je pola cijele OVK, ukupno ih je bilo 15 do 20.000′, ističe Berisha.

NATO: ‘Nije bilo odvojenih velikih bitaka’

Jamie Shay, tadašnji glasnogovornik NATO-a, rekao je da je bombardiranje “humanitarna intervencija za zaustavljanje kršenja ljudskih prava i nasilja nad civilima”.

“Cilj je bio omogućiti kosovskim Albancima da ostanu na Kosovu i da ne postanu izbjeglice ili trajno raseljene osobe.

“I, naravno, imao je uporište u međunarodnom humanitarnom pravu”, kaže Shay u video intervjuu za BBC na srpskom.

Nakon neuspjeha pregovora u Rambouilletu, NATO je odlučio da je vojno rješenje jedino moguće rješenje, dodao je.

Ideja je bila utjecati na Miloševićev režim da povuče svoje snage s Kosova, te da međunarodne trupe održe mir.

Prije svega, NATO nije imao kopnene snage na Kosovu, već je vodio kampanju iz zraka.

“A kada to učinite, da budem potpuno iskren, ne možete gledati svaki segment borbi, u svakom pojedinom selu”, kaže Shay, sada u mirovini.

U polusatnom razgovoru ovaj iskusni stručnjak za odnose s medijima gotovo da ne izgovara riječ Košare, iako se više puta vraćamo na tu temu.

“Drugo, nije bilo zasebnih bitaka velikih razmjera kao u konvencionalnim ratovima, u kojima sudjeluju tisuće vojnika i koje bi bilo lako pratiti.

“OVK je bila u malim skupinama, s lokalnim zapovjednicima u selima, a nekada su bili potpuno neovisni o bilo kakvom središnjem zapovjedništvu”, napominje Shay.

Iako se OVK sve više oslanjala na Savez u sprječavanju nasilja nad civilima, Shay kaže da NATO “nikako nije bio zračna snaga OVK”.

Niti jedna članica NATO-a u to vrijeme nije opskrbljivala OVK oružjem, već je ono dolazilo iz skladišta u Albaniji ili iz okupiranih rezervi srpskih snaga, dodaje.

Tvrdnje srbijanskih vlasti da je NATO bio kao suradnik OVK odbacuje kao “mit”.

„Svaka zemlja voli svoje povijesne mitove, oni su vrlo zgodni i često razlog da se ne suočimo s povijesnom stvarnošću i istinom“, kaže Shay.

Kultura sjećanja – opet dvostrana

Posljednjih desetak godina političari i pojedini mediji u Srbiji podsjećaju na bitku na Košarama, spominju “heroje” koji su se borili protiv “velikih sila”, “terorista” i “džihadista”.

“U najnepravednijem ratu ikada vođenom, vojni savez nije uspio nadvladati Jugoslavensku armiju koja je herojski branila i obranila našu domovinu. (…)

“Oštrica tog napada, vrh koplja koji je trebao probosti našu raspetu zemlju, trebao je pogoditi Košare”, rekao je 2023. Miloš Vučević, srpski ministar obrane.

Tu su se na Košarama, kao nekada 1389. godine, nastanili srpski vitezovi, koji su svojim životima napravili zid između neprijatelja i slobodne Srbije, rekao je Vučević.

Centar za primjenjenu povijest (CPI) iz Beograda analizirao je 557 medijskih napisa o Košarama od 2011. do 2020. godine.

Rijetko daju širi kontekst, a najčešće ne objašnjavaju kako i zašto se bitka dogodila, napominju povjesničari.

Skupine su jasno podijeljene i nema mjesta nijansama i kontradiktornostima, čemu pogoduje senzacionalističko izvještavanje i iskrivljavanje činjenica, dodaje se u izvješću.

U konstrukciji nacionalnog jedinstva koristi se takozvano „političko pamćenje“, pri čemu „sjećanje na poraz ili kolektivno pretrpljene nepravde zbog optužbi“ može imati još istaknutiju ulogu, jer se grupni identitet konstituira oko uloge žrtve.

Dok se nakon jednodnevnog obilaska granice vraćamo u Prištinu, Hisen Berisha me pita znam li pjesmu ” Heroji s Košara “.

Mislim da se radi o albanskoj pjesmi i odgovaram da ne znam.

Okrene se s prednjeg sjedišta meni pozadi i kaže: “Ne, srpska pjesma, pjevaju sestre Santrač, da čuješ.”