Omar iz Gaze

Omar Al-Masri 28 godina Gaza, Palestina – Antiratna pričica

Omar Al-Masri sjedio je na krovu svoje trošne kuće u jednom od najgušće naseljenih dijelova Gaze. Njegova obitelj živjela je ovdje generacijama, stiješnjena između srušenih zgrada i vječnih ograničenja života pod opsadom. Od malena je slušao priče o izgubljenim domovima svojih djedova i borbi koja nikad nije prestala. Zidovi koji su ih okruživali nisu samo odvajali zemlju – odvajali su snove, nadu, pa čak i vjeru u budućnost.

Dana 7. listopada 2023., Omar je osjetio nešto što nije osjetio godinama – euforiju. Vijesti o Palestincima koji su preskočili zidove i napali izraelska naselja širile su se poput vatre među susjedima. Ljudi su slavili na ulicama, pucalo se u zrak, a Omar je gledao staru sliku svoga oca, koji je umro u jednom od prijašnjih sukoba. “Napokon, pravedna osveta,” pomislio je, stežući šaku.

Njegova sestra Layla bila je među rijetkima koji nisu slavili. “Ovo neće donijeti ništa osim krvi,” rekla je, pokušavajući ga dozvati razumu. Omar ju je ignorirao. Osjećao je da ovo nije trenutak za sumnju.

Ali radost nije dugo trajala.

Danima kasnije, kada su se izraelski zračni napadi intenzivirali, a vijesti o poginulim susjedima počele pristizati, Omarova radost pretvorila se u tišinu. Jedno jutro, dok je pomagao izvlačiti tijelo malog dječaka iz ruševina, sjetio se vlastitog sina, koji bi danas imao pet godina da nije stradao u prošlom sukobu. “Je li ovo osveta? Je li ovo sloboda?” pitao se, dok mu je dječakov krvavi pokrivač klizio iz ruku.

Svakog jutra Omar se budio uz zvukove bombardiranja, dok se zemlja tresla pod njegovim nogama. Nekad bi osjetio strah, ali sada je to bila samo tupa praznina. Šestero susjeda iz zgrade preko puta više nije bilo među živima, a Layla je danima provodila pomažući u improviziranoj bolnici.

Jedne večeri, dok je sjedio na hladnom podu razrušenog dnevnog boravka, došla je vijest o smrti mladića kojeg je poznavao cijeli život. Ahmed, sin obitelji koja je živjela u prizemlju njegove zgrade, bio je jedan od onih koji su preskočili zid 7. listopada. Ubijen je u izraelskom napadu dok se skrivao u jednom tunelu. “Heroj,” rekli su susjedi, ali Omar nije mogao pronaći riječi.

Te noći, u tišini koju je povremeno prekidalo hučanje projektila, Omar se sjetio Ahmedovog osmijeha. Nekada su zajedno igrali nogomet na prašnjavom igralištu, sanjali o izlasku iz Gaze i životu izvan zidova. Ahmedova smrt nije se činila kao herojstvo – činila se kao još jedan besmisleni gubitak.

“Koliko još?” promrmljao je, naslonivši glavu na ruke. Layla, koja je sjedila nedaleko, podigla je pogled.

“Ovo nije sloboda, Omar,” rekla je tiho. “Sloboda ne dolazi iz krvi, samo iz tuge.”

Te riječi ostale su s njim.

Nekoliko dana kasnije, dok je Omar pomagao raščišćavati ruševine škole koja je pogođena zračnim napadom, pronašao je komadić crteža među šutom. Bila je to dječja slika sunca i ptica. Na poleđini je pisalo: “Jednog dana ćemo letjeti.” Omar je zadržao papir u ruci, nesvjesno ga stisnuvši toliko jako da su mu prsti ostavili trag na njemu.

Dok je stajao u oblaku prašine, shvatio je da je ta slika sve što je ostalo od nečijeg djetinjstva – djetinjstva koje je nestalo u sekundi. Slika ga je podsjetila na njegovog sina i snove koje je nekoć imao za njega.

“Zidovi su visoki, ali naši snovi nisu smjeli postati toliko mali,” pomislio je.

Kako su tjedni prolazili, Omar se sve češće povlačio u sebe. Njegovi prijatelji, oni koji su još bili živi, slavili su nove napade kao uspjehe, ali on nije mogao ignorirati broj grobova koji su se umnožavali po ulicama. Jedne večeri, dok je gledao oblake dima kako se dižu iz obližnjeg kvarta, uhvatio je Laylu za ruku.

“Bio sam sretan, Layla, tog dana,” priznao je, glasom ispunjenim gorčinom. “Sretan što sam vidio zidove kako padaju. Sretan što su oni krvarili. Ali sada… sada mi se čini da zidovi nisu nestali. Samo su postali veći.”

Layla ga je pogledala s tugom i blagim osmijehom. “Nisi jedini, Omar. Svi osjećamo isto. Ali pitanje je – što ćemo s tim osjećajem?”

Omar je sve češće viđao djecu kako stoje u dugim, nepomičnim redovima ispred improviziranih punktova za humanitarnu pomoć. Ruke su im bile mršave, lica iscrpljena, a pogledi bez nade. Kutije hrane, koje su stizale iz međunarodnih organizacija, bile su jedva dovoljne za najnužnije – brašno, rižu, nekoliko konzervi graha. U najboljem slučaju, svaka obitelj dobivala bi obrok za dan ili dva.

Jednog jutra, dok je pomagao podijeliti kutije, Omar je primijetio dječaka kako drži staru plastičnu vrećicu. Stajao je pri kraju reda i promatrao starije kako se guraju naprijed. Dječak se činilo previše slabim da bi se probio kroz gomilu. Omar mu je prišao i sagnuo se.

“Kako se zoveš?” pitao je.

“Yusuf,” odgovorio je dječak tiho, ne podižući pogled.

“Gdje su ti roditelji, Yusufe?”

“Mama je u bolnici. Tata… tata je nestao prije nekoliko tjedana.”

Omar nije postavljao daljnja pitanja. Rukama je posegnuo za kutijom i pružio je Yusufu. “Drži. Ovo je za tebe i tvoju mamu.” Dječak je kimnuo, ali nije otišao. “Hoće li biti još hrane sutra?” pitao je.

Omar nije znao što odgovoriti. Umjesto toga, potapšao ga je po ramenu i gledao kako odlazi, vukući kutiju koja je bila gotovo teža od njega samog.

Kod kuće, Layla je pokušavala pripremiti nešto od onoga što su imali – malo brašna i nekoliko krumpira. Sjedili su za stolom, Omar, Layla i njihova majka, koja je jedva jela. “Uzimaj ti, sine,” rekla je majka, gurajući prema njemu zdjelu s juhom koja je više nalikovala na obojanu vodu.

“Ne mogu, majko. Svi ćemo jesti ili nitko neće,” odgovorio je Omar, ali u prsima je osjećao prazninu koja nije dolazila samo od gladi.

Tijekom tih noći sve je češće razmišljao o svojoj euforiji s početka sukoba. Tada je vjerovao da će se zidovi srušiti i da će sloboda doći. Ali sada, dok je gledao majku koja nije imala snage da ustane, i Laylu koja je pod očima imala podočnjake od previše rada i premalo hrane, shvaćao je da nije oslobođen – samo još dublje zarobljen.

Te večeri, dok je šetao kroz kvart u potrazi za malo mira, naišao je na skupinu djece koja su sjedila na tlu i dijelila nekoliko komada kruha. Među njima je bio i Yusuf, koji je odlomio svoj komad i dao ga drugom dječaku. Omar ih je promatrao izdaleka, srce mu se stezalo od prizora.

“Zidovi,” pomislio je. “Nisu samo od betona. Zidovi su i glad, i strah, i mržnja. Sve ono što nas drži podijeljenima.”

Te noći, Omar je donio odluku – neće više slaviti krv ni smrt. Nije znao kako, ali morao je pronaći način da djeca poput Yusufa dobiju više od kruha i komadića nade.

Omar se probudio usred noći od zvuka eksplozije koja je odjekivala poput potresa. Ljudi su trčali kroz uske ulice, vičući jedni drugima da bježe na jug. Glasine su se širile brzo – izraelske kopnene snage prešle su granicu i već su zauzele velike dijelove sjevera.

“Moramo otići,” rekla je Layla, držeći torbu s najosnovnijim stvarima. Majka je sjedila na stolici, previše iscrpljena da bi hodala. “Kako ćemo s njom, Omar?”

Pogledao je prema majci, a zatim prema ulici koja je bila ispunjena ljudima. Izraelci su navodno zauzeli bolnice u sjevernom dijelu Gaze, uključujući onu gdje su mnogi ranjenici pronašli utočište. Oni koji nisu mogli hodati – stariji, bolesni, ranjeni – ostali su zarobljeni. Omar je znao da njihova sudbina neće biti milosrdna.

“Nosimo je,” rekao je odlučno.

Uz pomoć susjeda, stavili su majku na improvizirana nosila i krenuli prema jugu, pridružujući se koloni tisuća ljudi. Svi su nosili ono malo što su mogli ponijeti – djecu, torbe, boce vode. Na nebu su neprestano lepršale izraelske bespilotne letjelice, a povremene detonacije u daljini podsjećale su ih na to da vrijeme ističe.

Cesta prema jugu bila je beskrajna rijeka ljudi, a umor je bio gotovo opipljiv. Omar je vidio djecu kako hodaju bosa, njihove noge krvave od razbijenog stakla i oštrih kamenja. Jedna žena nosila je bebu zamotanu u deku, dok je drugom rukom pokušavala držati trogodišnje dijete koje je stalno zastajkivalo, previše iscrpljeno da bi nastavilo.

Na ulazu u južni dio Gaze, međunarodne organizacije postavile su šatore i dijelile zalihe – premalo i presporo. Omar je stajao s obitelji u redu, dok je iz daljine promatrao dim koji se dizao iz sjevernog dijela grada.

“Sve je otišlo,” prošaptao je, više za sebe nego za bilo koga drugoga. Njihov dom, susjedi, uspomene – sve je bilo zatrpano pod ruševinama.

Dok su dani prolazili, vijesti su postajale sve crnje. Izraelske snage nastavile su napredovati prema jugu, rušeći zgrade koje su označili kao “strateške mete”. U svakom napadu ginuli su civili, a preživjeli su ostajali bez krova nad glavom. Omar je saznao da je u njegovom starom kvartu ostala samo gomila ruševina.

Jedne večeri, dok je stajao pred humanitarnim šatorom čekajući porciju riže, čuo je ženu kako jeca. “Moji roditelji su ostali u bolnici,” govorila je kroz suze. “Nisu mogli hodati, nisu imali gdje…” Glas joj je pukao, a Omar nije mogao podnijeti da je pogleda u oči.

U šatoru, Omar je promatrao Laylu kako pokušava razveseliti djecu koja su se igrala improviziranim igračkama – praznim bocama i kamenjem. Na trenutak su se smijali, ali taj je smijeh brzo nestajao, ugušen glađu i strahom.

Ležeći na tankom madracu, Omar je razmišljao o svojim snovima od prije nekoliko tjedana. Sanjao je o slobodi, o rušenju zidova i povratku zemlje. Sada su zidovi bili veći nego ikada, a sloboda dalji san nego što je mogao zamisliti.

“Kako smo završili ovdje?” pitao se. “Je li vrijedilo? Za što smo žrtvovali svoje domove, svoju djecu?”

Njegova početna radost bila je zauvijek zamijenjena osjećajem krivnje i gorčine. Gledao je prema djeci koja su čekala svoj obrok, i znao je – rat nikada ne donosi pobjednike.

Dok je kaos nastavljao vladati Gazom, vijesti o međunarodnim naporima za postizanje primirja počele su se širiti među ljudima. Omar je slušao prijenos na starom radiju kojeg je netko donio u šatorsko naselje. Glasovi svjetskih vođa pozivali su na prekid vatre, tražeći pristup za humanitarnu pomoć i oslobađanje talaca koje je Hamas zarobio tijekom prvog napada.

“Kažu da pregovaraju,” rekao je stariji čovjek koji je stajao pored njega. “Ali što to znači za nas? Hoće li prestati bombardiranje? Hoćemo li ikada otići kući?”

Omar nije imao odgovore. Ništa od toga nije značilo povratak u njihov kvart, sada sravnjen sa zemljom. Čak i da prestane nasilje, gdje bi se mogli vratiti?

Priče o zarobljenicima koje je Hamas odveo u Gazu bile su svugdje. Djeca, žene, stariji – stotine njih, oteti iz kibuca na jugu Izraela. Omar je isprva osjećao ponos, uvjeren da će taoci biti snažna karta u rukama palestinskog otpora. No, kako su dani prolazili, sve što je osjećao bila je težina tih života, te krivnja što je to podržavao.

Na vijestima su izraelski vojnici prikazivali slike svojih obitelji – žena i djece – moleći za njihovo oslobađanje. Omara je to pogodilo na način koji nije očekivao. Prisjetio se izraza na licima svojih susjeda koji su stradali, svoje vlastite djece koja su se igrala u blatu.

“Jesu li oni toliko različiti od nas?” pitao se, prvi put dopuštajući sebi takvu misao.

Dok je međunarodna zajednica pritiskala obje strane za privremeni prekid vatre, stvarnost na terenu bila je nepromjenjiva. Izraelske snage nastavile su napredovati, zauzimajući sve više teritorija i prisiljavajući civile na bijeg prema jugu. U šatorskom naselju, humanitarne organizacije su dijelile minimalne obroke. Djeca su čekala u redovima, držeći zdjele, dok su majke pokušavale utješiti one koji su ostali bez obitelji.

“Ovo nije život,” rekao je Omar jednom mladiću dok su zajedno nosili vreće s brašnom do zajedničke kuhinje. “Ovo nije čak ni preživljavanje.”

Mladić je šutio, pogledavajući prema jugu gdje su se šatori protezali u beskonačnost.

Jedne noći, glasine su počele kružiti kroz kamp – pregovori su napredovali. Navodno će se taloci pustiti u zamjenu za prestanak bombardiranja na određeno vrijeme. Omar je osjetio tračak nade, ali odmah ga je ugušio cinizam. Bio je svjestan da je rat previše duboko ukorijenjen u ovoj zemlji da bi primirje moglo promijeniti išta značajno.

“Nadam se da barem oni ljudi vide svoje domove,” rekao je tiho, više sebi nego bilo kome drugome.

Layla ga je promatrala dok je uspavljivala djecu. “Treba nam više od nade, Omar,” rekla je. “Trebaju nam mir i pravda. Inače će sve ovo ponoviti naša djeca.”

Kamp je bio poput zemlje u kojoj je vrijeme stalo. Stotine, možda tisuće obitelji bile su smještene u improviziranim šatorima i skloništima, svi čekajući na pomoć koja nikako nije stizala dovoljno brzo. Tlo je bilo prašnjavo, zagušljivo, pretrpano ljudima koji nisu imali kamo pobjeći. Po ulicama, koje su zapravo bile samo uski prolazi između šatora, vladala je tjeskoba, a zrak je bio zasićen mirisom znoja, gorčine i nadolazeće nesigurnosti.

“Još nisu donijeli hranu!” čuo se glas koji je odjekivao u među šatorima. Starica je, držeći dijete u naručju, stajala pred improviziranom distribucijskom točkom. Lica koja su čekala u redu bila su iscrpljena, umorna, pogođena glađu, ali više od toga, pogođena bespomoćnošću. U njima je bilo mnogo tuge, ali još više bijesa. Kruh koji je stizao bio je samo osnovna pomoć – suhi, skupi obrok, koji nije mogao zasititi sve. Često je bio podijeljen samo u nekoliko grama po obitelji. Ovisilo je o tome koliko je daleko bio tvoj red u tom beskrajnom redu.

“Zašto tako kasne? Gdje je pomoć?” vikala je jedna žena koja je zadržavala svog mlađeg sina za ruku. Njezine oči bile su crvene, a glas joj je bio suzdržan od bespomoćnosti.

Raspodjela pomoći bila je haotična, a mnogi su se osjećali prevarenima. Ponekad su kamioni s hranom stizali u jeku napada, ili pred sam mrak, pa je distribucija postajala prava borba. Ljudi su se gurali, prijetili jedni drugima, očajnički pokušavali uhvatiti barem komadić onoga što je dolazilo, jer je bilo jasno – dolazak nove količine hrane nije bio zagarantiran.

U nedostatku hrane, voda je postala najdragocjenija roba. Mnogi su djecu držali podalje od sunca, nadajući se da će sačuvati kapljice u vrelom, sparnom zraku. Ujedno su pokušavali spasiti onu posljednju kantu s vodom za kuhanje, dok su neki pretraživali ostale šatore u potrazi za zalihama. Bilo je i onih koji su potajice trgovali malim količinama hrane ili vode, koristeći posljednje resurse da prežive još jedan dan.

Zamislivši budućnost, mnogi su počeli govoriti o pokušaju bijega. Priče su kružile o tome kako su neki ljudi došli do Egipta – u tom trenutku posljednjem izlazu iz Gazze. To je bila prijetnja koju je međunarodna zajednica pokušavala zaustaviti, jer bi prelazak u Egipat mogao značiti još više nesigurnosti, možda čak i više smrti, jer su Egipćani imali svoju politiku prema izbjeglicama. No, za Palestince koji su čuli o otvorenim pozivima za pomoć iz drugih zemalja, mogućnost bijega u Egipat bila je gotovo privlačna.

“Čuo sam da nam mogu pomoći. Imaju rodbinu u Kanadi, u Jordanu, u Francuskoj,” govorio je mladi čovjek zgrčen u kutu šatora, oči su mu bile pune nade, ali i straha. “Ako pređemo u Egipat, možemo pokušati dobiti dokumente, možda izabrati bolji život. Oni će nas podržati.”

Neki su već imali kontakte, pozive iz drugih država, ali mogućnost prelaska u Egipat nije bila tako jednostavna. Mnogi su imali dokumente ili rođake u drugim zemljama, a tu je bila i nada da bi se mogao otvoriti koridor prema sigurnijim zemljama. Ipak, ta nada bila je zasjenjena realnošću – granica je bila teško premošćena, Egipćani su kontrolirali dolazak i prolazak, a tu su bili i stalni pregovori o uvjetima prijema. Bijeg iz Gazze, unatoč svemu, bio je samo san mnogih, jer putovanje do granice bilo je često neizvjesno, a kontrola vojske na granici stroga.

Dok je situacija bila sve gora, međunarodna zajednica je pokušavala posredovati. Postavljali su pregovarače, slali delegacije, no uprkos svim pokušajima, osjećaj bespomoćnosti bio je očit. Tih dana, dok su stanovnici kampa čekali na pomoć, rijetki su se trudili da dođu do rješenja. Niti prekršaji humanitarnih zakona, niti neprekidna bombardiranja nisu mogli zaustaviti napredovanje vojski s obje strane. Ipak, nastojanja međunarodnih organizacija da spase živote bili su previše usmjereni na političke dogovore, dok se stvarni ljudi, obični civili, nalazili u opasnosti.

Omar je znao da ni on, ni njegov narod, nemaju drugog izbora osim da čekaju. Čekanje na pomoć, na izlaz iz svega ovoga, ali i na završetak rata koji je, činio se, nikada neće prestati. Očaj, umor i borba za preživljavanje nisu prestajali.

Nedostatak hrane i vode i dalje je tlačio ljude u kampu. Umorni od iscrpljujućih dana čekanja, mnogi su počeli gubiti nadu. Zrak je bio težak od prašine, stresa i straha. U međuvremenu, iz Gazze su stizali pozivi i vapaji onih koji su, očajnički, pokušavali privući pažnju svijeta na svoju neizdrživu situaciju.

Jednog dana, u maloj improviziranoj ulici kampa, pred kamerama međunarodnih novinara, stajala je žena s dvoje male djece, dok su im suze padale niz obraze. Svi su čekali odgovor na njezine riječi, riječi koje su odjekivale izuzetnom snagom jer su dolazile iz srca onoga što se smatralo zaboravljenim kutkom svijeta.

“Mi nismo više ljudi! Mi smo samo brojevi, samo ljudi na papiru. Gdje je pomoć? Gdje je naš svijet? Zašto Arapske zemlje ne pomažu? Zašto nas ostavljate? Želimo živjeti, želimo hranu, vodu, zaštitu!” vrištala je žena, a njezino lice je bilo izmučeno tugom i nemoći.

Nekoliko koraka dalje, stariji čovjek se srušio na zemlju, slomljen od tuge i stresa, a uz njega, u nesvijesti, ležala je mlada djevojka. Kad su je podigli, mogla je samo ponoviti jedinu rečenicu, glasom punim očaja:

“Svi nas zaboravljaju. Svi! Ni Arapi, ni Europa, ni svijet. Samo ostajemo ovdje. Gledamo kako umiremo.”

Dok su novinari upijali scene iz kampa, ljudi su ponovno gledali prema ekranima, nadajući se da će naići na tračak nade. Tada je jedan od lidera kampa, s obrazom prepunim suza i očaja, stao pred kameru i govorio izravno:

“Mi nismo samo rakete koje pomažu u sukobima. Mi nismo samo vaša politička tema. Mi smo ljudi. Tražimo pomoć. Tražimo vaše rođake, tražimo našu braću Arape. Oni bi trebali biti ovdje, oni trebaju čuti naš vapaj! Zašto svi šute kad nas bombe uništavaju? Ne želimo više biti samo statistike.”

Mikrofon je tada prešao na drugog čovjeka, koji je govorio uplašenim glasom, ali punim nade da će se netko odazvati.

“Gledamo vas iz Gaze, gledamo te vođe u Egiptu, u Jordanu, u Saudijskoj Arabiji. Zašto niste učinili više? Zašto naši susjedi ne prepoznaju našu patnju? Arapski svijet govori o ratu, govori o nasilju. A što je sa našim narodom, koji se ubija? Mi ne možemo čekati više!”

Dok su njihove riječi odzvanjale, u pozadini je stajala kamera koja je snimala scene bombardiranja na horizontu. U trenutku kada su započeli izvještavati o raketama koje su stizale iz Jemena, novinari su odmah primijetili veliku promjenu u izražavanju ljudi u kampu. Raketni napadi Hutija iz Jemena, koji su pokušavali pomoći Palestincima slanjem raketa prema Izraelu, bili su tema koja se spominjala u mnogim izvještajima. No, Palestinci u kampu nisu bili zadovoljni samo tim simboličnim gestama.

“To nam ne pomaže! To nije pomoć!” vikala je žena s djetetom na rukama. “Zašto nas ne štite? Ne želimo rakete, želimo siguran život!”

Dok su izrazi ljutnje rasli, mnogi su ljudi postali svjesni koliko je dubok osjećaj razočaranja u njihove vlastite vođe i zemlje koje su, kako su osjećali, odustale od njih. Palestinci su osjećali da se više ništa ne radi za njih, da su postali samo politička tema, zamijenjeni uvijek novim ciklusima nasilja, bombi i terorističkih napada. Oni nisu tražili samo oružje, nisu tražili samo nove rakete; tražili su mir, hranu, sigurnost.

Jedan stariji muškarac, koji je nekoć bio vođa zajednice, sada je stajao pognutih ramena, razgovarajući s nekoliko novinara:

“Mi smo čekali mnogo godina. Nije došlo ništa. Naša djeca samo umiru. Oni govore o našem stradanju, ali za nas je vrijeme stalo. Samo želimo da nas ostave na miru, samo želimo da se djeca ne boje svakog dana.”

Dok su te riječi odzvanjale u eteru, Egipat i druge arapske zemlje su se na trenutak oglasili, pružajući odgovore koji su uključivali obećanja o većoj humanitarnoj pomoći, no pitanje ostalo je isto – kada će ona stići? Rasprave o “političkoj pomoći”, o vojnim saveznicima, i o regionalnoj sigurnosti, sve su zvučale kao prazne riječi u očima stanovnika Gaze. Svijet je pričao o raketama, a oni su samo čekali da netko dođe i donese život – ne rakete, ne oružje. Samo život

Omar je sjedio na staroj, izgrebenoj drvenoj klupi ispod drveća u jednom od kampova na jugu Gaze. Prolazili su dani, sve su se više osjećali tereti rata, svakodnevne borbe za preživljavanje i stalne patnje. U kampu je bila tišina, ali ona teška, tjeskobna, tišina koja je prethodila novoj nevolji. Tjedni su prolazili, a zračni udari i bombardiranja nisu prestajali. Kad su došle vijesti o tome što se događa s Hamasovim vođama, Omar se nije mogao pomaknuti.

Jedan od starijih boraca iz kampa došao je k njemu, zgrčenih ramena, s nevjerojatnim teretom na duši. U njegovim očima bila je mješavina straha i beznađa.

“Slušaj, Omar. Čuo si što se događa. Izrael ubija naše vođe, jednog po jednog. U Gazi, u Iranu, svuda. Nema više sigurno mjesto za njih,” rekao je, gotovo šapćući.

Omar je spustio pogled na tlo. Nije mogao vjerovati. Zamišljao je te vođe, simbole otpora, ljude koje je u njegovim očima štitio narod. Oni su bili kao stijene koje su branile Gazu, baš kao što je Omar bio uvjeren da se prava borba protiv Izraela mora voditi kroz njih.

Zadnje što je čuo bilo je ime jednog od najistaknutijih vođa Hamasa, kojeg su ranije zvali “Izraelski noćni lovac”. Priča o njemu bila je legendarna: vođa koji nikad nije bježao od bojišta, vođa koji je znao upravljati svim snagama u Gazi i šire, i koji je bio simbol otpora, borbe protiv okupacije. A sada su ga ubili. I to nije bilo sve.

Nakon nekoliko dana, priopćenja su počela stizati iz drugih izvora. Ne samo da su ubili tog vođu, nego i mnoge druge, i to ne samo u Gazi. Navodno su ih likvidirali na tajnim lokacijama, među njima i u Iranu, gdje su mnogi od njih tražili sigurnost, gdje su planirali daljnje akcije i podršku za palestinski narod. Odjednom je sve izgledalo tako bespomoćno.

Omar se osjećao kao da ga je netko udario u srce. Srce mu je bilo ispunjeno nemoći i dubokim očajem, jer je znao da će to imati razorne posljedice. Vođe su padale, a oni na koje su palestinci računali, koji su nosili ideje otpora i slobode, nestajali su pod preciznim udarima izraelskih zračnih snaga. Ponekad je mislio da nema smisla, da će na kraju svi oni biti uništeni i da će jedini preživjeli biti ljudi koji su se borili, ali koji nisu imali oružje i strategiju. Za njega, to je bilo gotovo najteže priznanje.

U jednom trenutku, dok su vijesti dolazile i dolazile, Omar je stajao na rubu svijesti. Osjetio je kako mu tijelo postaje teže, duša se povlači pod težinom razočaranja. Bio je borac, ali sada je osjećao sve dublju malodušnost. Ispod tog umora, sve ono što je vjerovao, sve ono što je bio siguran u prošlim godinama, sada je izgledalo kao daleki san. Nije bio siguran hoće li ikad više vjerovati u pobjedu, hoće li ikad ponovo osjetiti da ima smisla ići dalje.

Vođe Hamasa više nisu bile samo simboli borbe. Bili su i obitelj, prijatelji, braća u borbi. A sada je svaki od njih bio jedan korak bliže smrti. Da, bili su vođe, ali i oni su bili ljudi. Omar se pitao hoće li ikada doći kraj ovoj neprestanoj borbi. Hoće li ikada doći kraj patnji?

Gledajući nebo koje je bilo ispunjeno sivim oblacima, Omar je osjetio duboko razočaranje, tužnu spoznaju da je gubitak ovih vođa bio samo početak. Prema njemu, nije više bilo samo borbe za teritorij ili za zemlju. Borba je sada bila za dušu. Borba je bila protiv nemogućih uvjeta, protiv beznađa, protiv svijeta koji se činio da se okrenuo leđa Palestincima.


odabrano.com radi od 20.02.2024