Jurica Pavičić – Tabernakul

Bašić ga je tog jutra nazvao rano, već iza sedam.

Bila je jesenja subota, kroz škure je prodiralo olovnosivo svjetlo, a Niko je mirovao u krevetu, moren nesanicom, i promatrao Majino tijelo kako se pod poplunom nadima u ritmu izdisaja. Promatrao je svjetlost koja osvaja uglove sobe, kad je tišinu prekinulo zvono telefona. Dovukao se do aparata i s druge strane začuo hrapavi starački bariton. „Bašić ovdje“.

Ovu priču sam “skinuo” sa stranice juricapavicic.net. Da, uzeo sam je bez pitanja ali ne kako bih sebi pribavio bilo kakvu korist. Uostalom – eto tu je link na stranicu. Nastavite čitati:

Nije se odmah dosjetio s kim razgovara. Stajao je u hodniku, bosonog, sa slušalicom u ruci, i prebirao po memoriji ne bi li ime koje je čuo povezao s glasom i licem. „Bašić, vaš bivši susjed“, dometnuo je naposljetku čovjek s druge strane žice, kao da je shvatio što se zbiva. „Oprostite što vas zovem ovako rano, ali mislim da biste morali doći ovamo, u Ćiril i Metodovu.“ Tog trena Niko je glas iz žice povezao s licem koje je izronilo iz prošlosti. Znao je tko je Bašić. I znao zašto zove.

Odvratio je da dolazi i zaklopio slušalicu. Otišao je u kuhinju, pristavio tursku kavu i dugo, bezizražajno gledao kako neveselo jesensko svjetlo oplakuje ulicu, parkiralište i drvored. Vratio se u sobu, navukao čarape i ogrnuo džemper. Dok se odijevao, Maja je izvirila ispod deke i pogledala ga. „Di ćeš? Šta je bilo?“ upitala je.

„Zvao je susjed, iz Ćiril i Metodove“ , odgovorio je. „Izgleda da je gotovo.“ „Gotovo šta?“ upitala je Maja, dok je Niko navlačio cipele.

„Znaš šta“, odgovorio je. „Gotovo je ono sa stanom.“

……

Prošlo je desetak godina otkad je posljednji put bio u stubištu Ćiril i Metodove 16. U tih deset godina njegov je bivši portun još oronuo, i odavao je dojam nepovratne propasti.

Kovana ograda s fjoriturama, nekoć ponos neznanog zanatlije, bila je izjedena rđom, otkrhnutih i otupljenih vršaka. Stakla svjetlarnika bila su razbijena, a žbuka unakažena vodovima klima-uređaja i kabelske TV. Gdje god si pogledao portun je bio prošaran tragovima vodilica i ukopanih kablova presvučenih slojem cementnog mlijeka.

Niko se uspeo do drugog kata. Na okretištu stuba ugledao je Bašića. Imao je dvadeset godina i dvadeset kila više nego kad ga je posljednji put vidio. Stajao je pred kućnim vratima, posramljujuće pretio, neobrijan, odjeven u maju na špaline. Iz pazuha mu je zaudarao znoj. Bašić mu pruži ruku, a Niko je prihvati, susprežući odbojnost.

-Zvali ste me – reče. – Što se dogodilo?

Bašić pokaže na vrata stana : – Vujnovića nema. Nisam ga čuo ni vidio danima.

-To ne znači ništa. Možda je kod rodbine?

-Koje?

-Možda je u bolnici.

-Sumnjam.

-Zašto?

-Osluhnite unutra.

Približio je uho vratima. Isprva nije čuo ništa. No kad je uspio isključiti sve vanjske šumove i buku, u uhu mu je ostao tek jedan jedini monotoni šum. Iznutra je potiho i ustrajno dopiralo romorenje vode. U stanu je curila špina.

-Koliko se dugo ovo čuje?- upita.

-Drugi dan bez prestanka.

-Čini mi se da ćemo morati provaliti.

-Nema potrebe. Vujnović mi je dao ključ, baš za ovakve prilike.

-Pa onda otključajte.

-Volio bih ako biste otključali Vi- odgovori Bašić. – Na kraju krajeva, ipak je to Vaše.

Bašić mu pruži ključ, a Niko ga uzme na dlan i načas zastane, kao da ga odvaguje. Promatrao je u vlastitoj šaci plosnati, majušni predmet, ruzinav po rubovima, i osjećao čudnu smjesu strepnje i olakšanja. Desetljeće i pol proveo je u borbi da se tog ključa domogne. Petnaest godina njegovog života posisali su zahtjevi za povrat, sastanci s odvjetnicima, ročišta, molbe, žalbe, niže i više instance.

Sad mu je ključ napokon u ruci, i jedino što treba učiniti to je gurnuti ga u bravu, otvoriti vrata. I biti sretan zbog onog što će unutra naći.

…..

Okrenuo je ključ, a vrata su se otvorila. Po sjećanju je napipao sklopku i upalio svjetlo.

Tijekom godina stan se promijenio. Pokućstvo je bilo drukčije, kao i luster u hodniku. Zidovi su bili prebojeni u drugu boju, asketski svjetliju. Ali, ispod te politure promjena Niko je prepoznavao mjesto na kojem je odrastao. Ista razvodna kutija od mrkog drva. Isti zidni dezen s pticama i pupoljcima prebojen valjkom. Ista vrata od mutnog žućkastog stakla. I isti miris: miris nečeg pregorenog, guste pirjane smjese, miris koji je uvijek dopirao s onu stranu sustanarovih vrata. Tako je i onda uvijek vonjalo iz Vujnovićeva dijela stana: oštri vonj kupusa, tripica, šufiganog povrća, jetrice dolče garbo. Ti mirisi dopirali su iza membrane, iz zabranjene polutke u kojoj je stanovao prisilni stanar.

Šjor Vujnović je, što se Nike tiče, u stanu u Ćiril i Metodovoj bio oduvijek. Oduvijek, to znači da je u stan uselio prije Nikina rođenja. U stan ga je uveo Narodni odbor Federativne Narodne Republike netom nakon rata. Vujnović je stigao odnekud iz južne Dalmacije kao činovnik brodogradilišta. Narodni odbor za njega je eksproprirao služinsku sobu s pogledom na dvorište, čajnu kuhinju i pomoćni nužnik. U vrijeme kojeg se Niko mogao sjećati, Vujnović je imao oko šezdeset, no Niki se činio beskrajno starim – siv, suh i kornat poput salamandra. To je bilo prije četrdeset godina. Sada je morao imati gotovo sto. Nadživio je sve u ovoj kući, nadživio babu i dida Armanda, nadživio oca i mater, te na kraju ostao u stanu sam, kao pobjednik iznurujućeg maratona.

Petnaest godina borili su se s Vujnovićem oko stana u Ćiril i Metodovoj. Nastojali su iz stana istjerati starca koji je na svako ročište stizao sve pogrbljeniji i stariji, ali jednako ustrajan, žilavo uporan, neodstranjiv poput priljepka. Petnaest su se godina s njim parničili oko povrata – prvo mater, pa on, pa Maja. Maja je bila posljednja, najustrajnija. „Misli na svoje dite“, ponavljala je, „to je kapital – sto kvadrata, pet minuta od centra, u zoni turizma. Urediš u apartmane i daš ditetu kruv“. Tako je Maja govorila dok bi klamericom na kuhinjskom stolu spajala dokumente, obijala advokate i pisala pritužbe. A onda se u travnju nula sedme Maja jednog popodneva s ročišta vratila uspuhana od bijesa. Niko je tek došao s posla, uz špaher je podgrijavao juhu, i upitao je kako je bilo na sudu. „Zaštićeni stanar – eto kako je bilo“, promrsila je. On je upitao što to znači, a ona mu je rekla da će u stan ući tek onda kad Vujnović umre.

Tek kad umre domoći će se svojeg. Tek kad ga jednog jutra netko nazove, recimo Bašić, i priopći mu da je čekanje završeno.

Ušao je u hodnik i osvrnuo se.

Stan je bio tih i bez znakova života. Jedini zvuk koji se čuo bilo je uporno rominjanje vode iza kupaoničkih vrata. U kupaonici je gorjelo svjetlo. Prišao je vratima i zgrabio kvaku, s gropom u želucu, preplašen onim što bi unutra mogao vidjeti.

Ali, u kupaonici nije bilo nikog. Bila je osvijetljene i prazna, a iz špine je tekao tanki trak vode. Zavrnuo je špinu. Stan je utonuo u tišinu.

Vratio se u hodnik. Opipao je prva vrata, ali bila su zaključana. Prišao je drugim vratima, vratima bivše Vujnovićeve sobe. Bila su pritvorena, a kroz žućkasto se staklo naziralo svjetlo. Otvorio ih je.

I ugledao tijelo.

Vujnović je ležao na podu, bez znaka života. Starčev mršavi torzo bio je ogrnut čupavim džemperom na kopčanje ispod kojeg je provirivala pidžama. Bio je bos. Ležao je prsima na tlu, čudno iskežen, a naočale su mu skliznule s beživotnih očiju.

Za Nikom je u sobu ušao Bašić. Nadvio se nad tijelo i džepnim zrcalom mrtvacu provjerio dah. Kad se uvjerio da je starac mrtav, otišao je u kuhinju i iz nje donio nekakvu krpu. Obavio je oko Vujnovićeve brade i vezao na tjemenu čvor, premda to nije imalo smisla, jer je tijelo već zahvatio rigor mortis. Bašić je mrtvaca potom zgrabio pod pazuh i Niki kimnuo da uhvati noge. Niko je ščepao starčeve potkoljenice, tako hladne da mu se činilo da je dotakao zmiju. „Na tri“, rekao je Bašić. Podigli su ga i prenijeli na kauč. Mrtvi, suhi čovjek sad je ležao na kauču, miran i spokojan. S ponjavom oko obraza, činio se poput nekog koga muči zubobolja.

Kad su završili, Bašić je otišao u kuhinju i natočio vode. S lica mu je liptio znoj. „Hoćete da ja nazovem mrtvozornike?“, upita, i odloži čašu.

-Molio bih vas – odgovori Niko.

-Hoćete da još nekog zovem?

-Je li imao familiju?

-Samo jednu rodicu, u Muenchenu – reče Bašić.- I nju ću zvati. Vi ostanite tu i pričekajte ih.

-Koga?

-Mrtvozornike, naravno – odgovori Bašić i iziđe, ostavljajući ga samog.

….

Niko sjedi uz Vujnovićevo uzglavlje, u praznom stanu, i osluškuje. Čuje zvuk nečijeg tuširanja, klokot dotrajale kanalizacije, čuje razgovor s ulice i šum dalekog prometa. Kako su vrata Bašićeva stana otvorena, čuje i susjedov mukli bariton iz stana prijeko. Čuje kako Bašić razgovara s hitnom pomoći i diktira adresu. A onda čuje pištanje mobitela, zvuk nove poruke. Poruka je od Maje. JESI DOBIO KLJUČ!!?? čita na displeju, a Majini uskličnici strše oštro, kao da neko vrišti u zatvorenoj sobi.

Niko ustaje i stane se vrzmati po kući. Otvara služinsku sobu, pa malu kuhinju. Ulazi u veliku kuhinju, otvara kredencu i razgledava sadržaj. Proučava zaostavštinu samačkog života. Hrenovke. Načeti špageti. Poluprazna limenka čaja. Stare novine. Hrpe starih novina, posvuda, po otomanu, stolicama, kantunalu. Vraća se u hodnik. Otvara nužnik, pa ostavu. Na koncu stiže do modrih vrata, loše oličenih, s mjedenom kvakom koja se laštila od nebrojenih dodira. Ta vrata vode u drugo krilo stana, u dvije vezane sobe s ulične strane. Vode u sobe u kojima je proveo djetinjstvo.

„Imate višak kvadrata“ rekli su četrdeset i šeste dida Armandu ljudi iz Narodnog odbora. Dida Armando je bio liječnik s bečkom diplomom, priznanjem za podršku narodnoj borbi i stanom od sto kvadrata koji se izdašno širio čitavom katom Ćiril i Metodove. U vrijeme kad im Narodni odbor useljava sustanara dida je Armando još čitao rendgenske snimke u domu narodnog zdravlja, Nikin otac je još bio srednjoškolac, a baba još mlada. Grad je još bio velika ruševina, pun kaverni od britanskih bombi. Zidale su se i obnavljale cementare, željezare i brodogradilišta, u njima su se otvarali nebrojeni novi poslovi, a u grad su sa svih strana pritjecali ljudi koje su ti poslovi mamili. Pristizali su s planina i s otoka, vlakom, biciklom i brodom, a Narodni odbor ih je trpao bez milosti na stan bogatijima, u njihove djevojačke sobe, biblioteke i špajze. Tako je stigao i Vujnović. Mlad činovnik, suh i visok, pristojan i suzdržan. Živio je svoj život iza vrata sa žutim mutnim staklom, vrata iza kojih su se nazirale tek žućkaste sjenke, i čuo zvuk papuča pod kojima pucketa suhi parket.

Imate višak prostora – rekao je didi Narodni odbor, ali taj višak ubrzo se pretvorio u manjak. U uličnu polovicu stana Nikin je otac sredinom pedesetih doveo mater. Dida, none, pape i mater stisnuli su se u dvije povezane sobe s pogledom na drvored. U onu dalju smjestio se mladi par, u onoj prolaznoj dida i none su podvečer razvlačili sklopivi kauč, a dida bi bogavao Odbor što im je na leđa naprtio Vujnovića. U te dvije sobe, rodio se Jerko, Nikin pokojni stariji brat. U njima je umro i dida Armando, naglo, od kapi, na kauču za rasklapanje, nakon večernje bevande. Na uličnoj se strani ’59. se rodio i Niko. Na uličnoj strani mijenjalo se brojno stanje, umiralo i rađalo, bujao je i klijao neki nestalni i promjenjivi život. Na dvorišnoj je strani pak sve neprestano bilo isto. Šjor Vujnović bi ujutro u šest odlazio u škver i napuštao djevojačku sobu, u koju bi se vratio nakon tri. A onda bi, iza tri, hodnik zapahnuo miris hrane. Češnjak šufigan na ulju. Buzara. Jetrica. Riblja frigadura, oštar vonj gira ili trlji zavaljanih u brašno, prženih u tavi. Kad bi otac i mater rijetko sreli Vujnovića na hodniku, on bi ih pozdravio naklonom, a oni pristojno uzvratili. Mimo toga, jedva su komunicirali, kao da je i sam razgovor s uljezom neka vrsta predaje, potvrda da pristaju na uzurpaciju.

Tako je to bilo do sedamdeset i druge. A onda je otac otišao u općinski komitet požaliti se poznaniku. Rekao mu je da ovako više ne može, da su u tisno i da mu makne sustanara. Očev se poznanik javio nakon dva dana. Rekao mu je kako je Vujnović samac i da nema šanse da u škveru dospije na vrh stambene liste. S vama je druge stvar – dometnuo je. S materom vas je pet, a imate dodatne bodove na tvoj fakultet. Završava se novi blok u Splitu 3, odselite se tamo, pusti centar grada i onu starež tamo.

Otac i mater su dugo vijećali. Otac se nećkao: nije htio da se Vujnović raširi, nije htio izgubiti očevinu. Prelomila je mater. „Novo je doba“, rekla je, „konačno ćemo se moć raširit, moćemo disat.“ U listopadu iste godine dobili su ključeve trosobnog stana na jedanaestom katu stambenog bloka na Trsteniku. Niko jasno pamti trenutak kad je prvi put ušao u taj neboder, mjesto na kojem i sada živi. Fasada još nije bila oljuštena, lift nije škripao poput prezategnute cime, po zidovima nije bilo probodenih srdaca, kukastih križeva i stiliziranih kuraca. Prazan i bijel – novi je stan izgledao kao raj.

Koji dan potom, otac i on otišli su isprazniti stvari iz Ćiril i Metodove 16. Radnici firme za selidbe iznijeli su veliku kuhinju, spavaću sobu i kauč na kojem je dida umro. Iz stražnje su sobe iznijeli njegov radi stol, dječji krevet i stvari. U kartonske su kutije utrpali njegove metalne Matchbox autiće, školske knjige, dječju enciklopediju i knjigu Mi smo Titovi koju je dobio kao pohvaljeni odlikaš.

Kad su radnici sve iznijeli, otac i on obišli su dvije iseljene sobe. Zaključali su modra vrata prema hodniku i ključ predali šjor Vujnoviću. Primio ga je, ispratio ih do vrata i naklonio se ocu na pozdrav, bez rukovanja, bez zbogom, kao da će se vidjeti isto popodne, kao svako popodne. Otac više nikad nije vidio Vujnovića. Niko ga je vidio trideset godina kasnije, na jednom od prvih ročišta. Vidio ga je kako sjedi uz odvjetnika, jednako visok, jednako suh, samo još bjelji, papirne nezdrave puti. Usprkos tome, Niki je izgledao kao netko kome se nikad nije ništa dogodilo i neće se nikad ni dogoditi.

…..

Mrtvozornici su došli u rano popodne. Predvodila ih je mlada liječnica, gotovo zgodna, s doktorskom torbom i fasciklom punom nekih tuđih, papirnatih smrti. Uz nju su stigla i dvojica bolničara u narančastim odorama hitne pomoći. Liječnica je pregledala starčevo tijelo, provjerila bilo i dah, pa zasjela uz stol i izvadila snop formulara.

Postavljala je pitanja, a Bašić je odgovarao. Upisala je ime, prezime, adresu, ime oca. Pitala je godište preminulog, ali ga Bašić nije znao. Iz neke od ladica iskopali su pokojnikovu osobnu kartu. Prepisala je s nje mjesto rođenja, matični broj i godište. „Bože, devedeset i osam godina“, komentirala je i upisala u rubriku. Upitala je za mrtvačevu rodbinu. Bašić joj je rekao ime jedine nećakinje i minhensku adresu. Njemačka se rodica zvala Lucija. Lucija, to je rodbina koju je trebalo obavijestiti.

„Možemo ići“, rekla je liječnica i zatvorila spis. „Usko je za kovčeg“, kazao je jedan od mrtvozornike, „morat ćemo ga iznijeti u deki.“ Zamolio je Niku za pomoć. Mrtvo su tijelo prebacili na deku, uhvatili svaki svoj kraj i ponijeli tijelo niz skale.

Starac je bio neočekivano težak. Već od prvog polukata Niko je osjetio kako mu niz lopatice i čelo probija znoj. Kad su se spustili do prizemlja, zamolio je odmor i pustio deku. Položili su starca na pod. Omotan prostirkom, ležao je na cementnom dvorištu, kao pregažena mačka.

Podigli su ga opet i iznijeli na nogostup uz cestu. Tamo ih je, raskriljenih vrata, čekao furgon mrtvačnice. Mrtvozornici su iz njega izvukli metalni sanduk u obliku lijesa. Položili su starca u sanduk, pokrili ga poklopcem od lima i ukrcali u prtljažni prostor. Furgon je bio pun do vrha. U prostoru za teret stajali su, složeni u tri kata, isti takvi metalni ljesovi, uredno poredani poput brioša u pećnici, puni ili prazni, njih deseci. Furgon je nosio svoj teret, dnevnu žetvu splitskih mrtvih.

Stajao je tamo i promatrao taj prizor sve dok se furgon nije zatvorio, a kamion otišao. A onda, kad je kamion nestao s vidika, zapalio je cigaretu, otpuhao dim i odmah je bacio.

….

Te noći, popio je dva normabela, ali je svejedno spavao loše. Dugo se prevrtao po krevetu i gnječio jastuk, ali san mu nije htio na oči, a um mu se nije mogao odlijepiti od te zloslutne slike: slike mrtvih koji leže u limenim kištrama, posloženi na police.

Ustao je i ogrnut dekom otišao u kuhinju. Ubacio je vrećicu filter kamilice u vodu i podgrijao je u mikrovalnoj peći. Dok je uz stol ispijao čaj, iz sobe je doteturala Maja. Sjela je do njega. Kratko je šutjela i promatrala ga prijekorno.

-Nemoj molim te – rekla je napokon – Nemoj mi samo reći da te grize savjest.

„Nisi to vidjela“ htio joj je odgovoriti Niko. Nisi vidjela očale spale s lica, voštane, hladne potkoljenice, nisi opipala rigor mortis, gledala nutrinu tog furgona koji će jedan dan odvesti i tebe i mene. Niko je sve to pomislio, ali nije izustio, jer to i nije bilo ono što ga stvarno muči. Mučio ga je onaj ključić koji mu je uručio Bašić, i taj ljepljivi osjećaj lagode koji ga je prožeo kad mu se mrtvačev ključ našao na dlanu.

-Nema te što gristi savjest – reče Maja – Zasjeo je na vaše i uživao pedeset godina. Raširio se lagodno, bez kredita, bez stanarine, na tvojoj didovini, na dida Armandovim trudima.

-Zamisli što bi bilo da ste taj stan sačuvali? – nastavila je, sad pomalo ljutito – Zamisli da ste ga cijelo vrijeme imali? Misliš da bi ti dida onako umro? Misliš da bi ti otac onako svisnuo, poslije Jerkove smrti? Misliš da bi Jerko otišao u Nigeriju na platformu, i onako glupo zaglavio?

Zastala je načas, kao da su zadihala, a onda nastavila tiradu, povišenog tona, kao da vrišti, ali još uvijek šaptom.

-Misliš li – rekla je – Misliš da bi ti dite sad bilo di je? Pet hiljada kilometara odavde, u Vancouveru? Misliš li da bi Darku trebao Vancouver da je imao sto kvadrata usred centra, pet minuta od katedrale? Misliš da bi sad s unukom priča preko Skypea? Sve ti je to taj Vujnović uzeo. Uzeo, i ni hvala ti nije rekao, ni tebi, ni ocu, ni didi. Uzeo je kao da mu je to bilo pravo.

Dok je govorila, Niko je promatrao. Bila je ljuta, i kao svaki put kad je Maja ljuta, zašiljila se, na sljepoočnicama su joj izbila tanke modre žilice kao da je svemirka. „Nemoj ga žaliti. Sebe žali. Svog oca žali“, ponavljala je, gnječila nervozno nekakvu kuhinjsku krpu, a njen ljuti monolog promicao je pokraj njega kao neugodni, monotoni šum. „Bog mu da pokoj. Ali drago mi je da je umro. Drago!“ rekla je naposljetku, pa ustala, a Niko je gledao za njom u prazni hodnik u koji je zamakla.

-Još nešto – dometnula mu je iz spavaće sobe – sutra će se pojaviti ta nekakva… Lucija. Rodica. Pusti je u kuću, to moraš. Nek uzme što hoće od starčevih stvari. I to je to. Da joj ne bi neke ideje pale na pamet.

Rekla je to i zaželjela mu laku noć. Niko je ostao oprati šalicu čaja, a onda pošao za njom. Dok je došao u spavaću sobu, Maja je već spavala, a umjesto žučljive ljutnje, lice joj je zračilo mir.

….

Kad su sutra ujutro stigli u Ćiril i Metodovu, Bašić ih je sačekao. Stajao je pred vratima i pružio im papirić s porukom. „Vujnovićeva rodica“ rekao je, „dolazi sutra, na pogreb. Htjela bi pregledati barbine stvari. Moli da netko bude ovdje u deset.“

Otključali su stan, rastvorili prozore i upalili sva svjetla. Maja je šetala stanom ponašajući se kao kupac. Pootvarala je ormare i kredence, kritičkim pogledom promatrala pokućstvo, sagove i gomilu novina. Proučavala je pituru, parket, utičnice i kutne letve, vagala i analizirala mane.

-Ovdi će sve živo trebat pobacat – rekla je na koncu, zgađeno.

-Moramo pričekat tu rodicu. Možda će nju nešto zanimat.

-Koga bi ovo moglo zanimat?

Ušla je u hodnik i počela s reda otvarati sve prostorije. Pregledala je ostavu, manju kuhinju i nužnik, čije stanje je komentirala grimasom zabrinutog gađenja. A onda je došla do modrih vrata na sredini hodnika. Cimnula je kvaku, ali su vrata bila zaključana.

-Što je ovo? –upita.

-Vrata za ulične sobe. Tamo smo mi stanovali.

-Zaključano je.

-Tu negdje mora bit ključ.

Pregledali su ladice oba kantunala i škafetin kuhinjskog stola. Kopali su po starim vrpcama i rokelima, među kutijama žigica, pečatima od voska i baterijama iz kojih je davno iscurila kiselina. Naposljetku je Maja u pretincu četki za cipele pronašla bunt starih ključeva vezanih špagom. Oprobali su svaki, ali ni jedan nije ulazio u bravu modrih vrata.

Potražili su Bašića. Debeli starac dovukao se do predsoblja i sa čuđenjem pogledao modra vrata. „Dao sam vam sve što imam“, rekao je, „Ova vrata nosam nikad vidio otvorena. Mislio sam uvijek da je to neka ostava.“

„Pusti to“, rekla je Maja, „počnimo sređivat ovo smeće. Ključ se mora pojavit odnekud, u nekom trenutku.“ Otvorila je paket kesa za otpad, i počela u njih trpati najočitije smeće – novine, boce, stare krpe. Kad je napunila četiri kese, posložila ih je uz vrata na kup. Otvorila je kredencu i njoj spazila polupraznu kutiju filter čaja. „Baš mi ovo treba, da me dezinficira od ove šporkice“, rekla je, natočila vode u Vujnovićev čajnik i stavila da uzavri. Kad je čaj bio gotov, ulila ga je u šalice, pa jednu stavila pred Niku.

„Pij“ rekla je i sjela. Niko je stajao uz kuhinjski stol i gledao preda se – u Vujnovićev čaj u Vujnovićev šalici, šalici iz koje se k svodu uspinjala vruća para. Gledao je šalicu i znao da će u jednom trenutku morati svladati odvratnost, da će tu šalicu morati uzeti u ruke i otpiti prvi gutljaj.

…..

Prvih trinaest godina života, proveo je tamo. Proveo ih je u Ćiril i Metodovoj 16, drugi kat, u te dvije sobe s balkonom koje su se pružale s ulične strane dida Armandovog stana.

Spavao je na rasklopljenom kauču, u očevoj i materinoj sobi, uz nonin stolić za kartanje. Domaće je radove pisao na pisaćem stolu uz materin krevet, stolu u koji je s donje strane urezao Hajdukov sastav iz ’71. Dane je provodio na balkonu koji je gledao na drvored murvi i kolnik. Ali – slobodno vrijeme, vrijeme igre – provodio je najviše na zajedničkom hodniku. Hodniku koji je bio ničiji, i upravo zato poluprazan i taman, ispražnjen od života, prolazni međusvijet u kojem se nitko nije zadržavao ni osjećao ugodno.

Niko ga je zato volio. Volio je čupavi tepih koji je u njegovoj uobrazilji lako postajao tex-mex granica, bojišnica u El Alameinu, bosanski kanjon u kojem partizanski bombaši sačekuju njemački konvoj. Volio je ornamentirani obrub tepiha, prugu taman toliko široku da se na njoj mimoiđu dva Polytoys autića, i da fingira prometnicu. Volio je polutamu hodnika, oštre sjene po rubovima, neosvijetljene zakutke iz kojih su u njegovoj uobrazilji izvirivali Manjinjorgo i Krampus. A volio je i Vujnovićeva vrata od mliječnog žutog stakla, vrata kroz koja se naslućivalo taman toliko zvuka i slike da mu ono što je za vratima potpiri znatiželju.

U trinaest godina, u Vujnovićevoj je sobi bio jedva dvaput ili triput: obično kad bi ga tata ili none sustanaru poslali s porukom, dosljedni načelu da s njim komuniciraju tek koliko je nužno. Ipak, ako u Vujnovićevu sobu nije ulazio, ta je soba bila predmet njegovog predanog špijunskog proučavanja. Osluškivao ju je iza vrata, proučavao kroz mutno staklo neodređene obrise i mrlje u pokretu, nastojeći iz tih apstraktnih zvukova i mača razabrati što se s onu stranu zbiva. Doušničku bi rabotu počeo nakon tri, kad bi se stari činovnik vratio s posla. Čuo bi iznutra zvukove friganja ili krčkanja šalše, osjetio miris pirjanog češnjaka i slušao monotoni glas spikera koji čita radijske vijesti. Rijetko – ali zaista rijetko – s one bi strane žutog stakla čuo glasove: češće muške, malo kad ženske.

A onda je, jedne subote tamo ranih sedamdesetih, Vujnovića posjetila neka žena. Kad je ušla u njegovu sobu, vrata je zatvorila nehajno pa je između vratnice i štoka ostao pun pedalj razmaka. Niko je čučao iza vrata i kroz taj pedalj pritvorenih vrata uhodio. Vujnović je sjedio uz kuhinjski stol sa šalicom kave. Njemu preko puta sjedila je žena srednjih godina, a njoj uz skute tamnokosa djevojčica. Vujnović i neznanka razgovarali su tiho, glasom koji se povremeno spuštao u šapat. Govorili su o politici, spominjali Jugoslaviju i Tita, Njemačku i neka njemačka imena koja su Niki zvučala kao iz partizanskog filma. A onda je Vujnović podigao glas i djevojčici rekao „Lucija, mišu, uzmi napolitanke“. Djevojčica je posegla rukom u staklenu frutjeru, zgrabila šaku napolitanki od bajama, i naglo se osvrnula. Dugim i indiferentnim pogledom zapiljila se u njega, koji je klečao na podu i kroz pedalj poluotvorenih vrata uhodio prizor. Djevojčica ga je osmotrila pogledom, kao da ga osvjetljava farom ručne lampe. Sasječen od straha, čekao je kad će upozoriti odrasle i raskrinkati njegovu špijunažu. Ali, djevojčica ga je gledala i gledala, a onda u jednom času naprosto izgubila interes, skrenula pogled i rekla „Mama, ja bi doma.“ „Sad ćemo, Lucija“, odgovorila je neznanka.

Lucija- tako se zvala. Djevojčica Lucija. A sada, četrdeset godina poslije, sjedi u istoj sobi u kojoj je sjedila ona, i čeka tu istu Luciju. Čeka da dođe iz Muenchena da obave primopredaju, da iz stana istjeraju sjenu njezinog barbe, kao da nije nikad postojao.

Niko stoji u Vujnovićevoj sobi. Otvorio je prozor da se stan dobro razrači, raskrilio ulazna vrata i sjeo uz stol dok uzvanica ne dođe. Dok je iščekuje, pogled mu pada na kauč, a na kauču na istu onu deku u kojoj je prekjučer nosio leš. Deka sada leži nehajno bačena na kauč, baš kao da ju je ostavio netko tko je otišao do frižidera po čašu mlijeka.

A onda je, točno u deset, Vujnovićeva nećakinja došla. Niko je začuo korake iz portuna i na vratima spazio ženu u crnini. Imala je ozbiljno, izduljeno lice i podočnjake od putovanja. Prepoznao je sličnost. Imala je istu garavu kosu i tugaljiv izraz.

Ušla je u stan i pristupila mu. Kratko se nećkala – kao da nije sigurna hoće li je prihvatiti – a onda mu pružila ruku.

-Dakle, gotovo je – rekla je – mora da vam je laknulo.

-Ne veselim se ničijoj smrti.

-Nemojte lagati. Nitko vam ne zamjera. I ja bih ga na vašem mjestu vjerojatno htjela istjerati.

-Ja sam samo htio što je moje.

-Znam. Ali, morate ga shvatiti. On je htio umrijeti na miru. Umrijeti gdje je proveo život.

Šutjeli su neko vrijeme, a onda Niko prekine tišinu.

-Ne bih vas htio remetiti u poslu. Izvolite, došli ste ovdje po stvari.

-Ne budite smiješni – odgovorila je. – Ni po kakve stvari nisam došla. Pa tu nema ništa. Ima nešto namještaja, koji ne vrijedi transportirati. Drugo je sve starež.

-Ali, zašto ste onda poručili da dođem?

-Došla sam vas pozvati na pogreb. Znam da inače ne biste, nakon tolikog sudovanja. Ali- ja vas molim da dođete.

Ustala je i opet mu pružila ruku. Krenula je prema vratima, ali prije nego što je izišla, Niko je zaustavi pitanjem.

-Recite mi – rekao je – Nemate li vi možda ključ od soba s ulične strane?

Pogledala ga je ispitivački.

-Nemam – rekla je. – Niti znam tko ima. Barba nikad nije tamo ulazio. Uvijek je bilo zaključano. Govorio je da to nije njegovo. Tako je govorio: da mu to ne pripada.

Rekla je to, i izišla, mahnuvši na pozdrav.

….

Očekivao je da će Vujnovićev pogreb biti pogreb starog samca. Pet -šest ljudi iza kapsila, pokoji susjed ili škverski umirovljenik, te Lucija, sama, u crnini, kao bijedni nadomjestak rodbine.

Ali, kad je stigao na Lovrinac, iznenadio se. U najavljeno vrijeme – tri i četvrt – u grobljanskoj se kapeli svetog Roka skupilo pristojno mnoštvo. Iza odra je spazio Luciju kojoj su neznanci u defileu izražavali sućut. Spazio je i mladog svećenika, Bašića i par susjeda iz Ćiril i Metodove, starijih i pogrbljenijih nego posljednji put kad ih je vidio. Ali, osim njih, uz odar se skupio sve neki nepoznat svijet svih dobi, starih i djece, velikom većinom žena. Prelazio je pogledom preko te anonimne gomile i nastojao shvatiti što ih je vezivalo sa starcem – posao, familija, susjedstvo ili podrijetlo.

Tijekom pogreba držao se u pozadini i podalje. Iza tuđih tjemena nazirao je svećenika koji maše svetom vodicom, čuo molitvu, grebanje lopata i zvuk zemljanog slapa koji se stuštio preko lijesa od jasenovine. Nije bilo trubača, ni muzike, ni plača. Kad je grob zatrpan, masa se razišla u tišini, a on je prišao Luciji. Stegnuo joj je ruku na sućut. Uzvratila mu je stisak.

Nakon pogreba, zaputio se u Ćiril i Metodovu. Parkirao je kod županijskog suda, u pekari kupio burek za ručak i bunt plastičnih kesa za smeće. Kanio je u stanu ostati cijeli dan, i očistiti što više.

Počeo je od frižidera. Utrpao je u smeće svu zaostalu hranu, uključujući i načeti paket jaja, koji je nakon malo premišljanja hitnuo u kesu. U frižider je potom položio svoj ručak – burek i sok od breskve.

Potom se prihvatio robe. Na jednu stranu izdvojio je rublje, pidžame i dotrajale komade, i surgao ih u otpad. Ono malo odjeće što je donekle izgledalo dolično odvojio je u jutenu boršu da odnese u Caritas. Na koncu se prihvatio knjiga. Bilo ih je malo i bile su banalne: pokoji rječnik, nekoliko romana, Dumas, Stendhal, Gorki, Šenoa i Zagorka. Na stranu je odvojio frazeološki rječnik i nepotpuni komplet tehničke enciklopedije. Ostale je knjige izdvojio u zasebnu kesu, a onda zaključio da to nema smisla, pa i njih bacio u otpad.

A onda je u kese smeća počeo trpati sve ostalo, s reda- stare plastične posude i cjedila, štipaljke, baterije, budilnik, vrpce i obrube, škvorcane pjate, čaše mutne od kamenca i aljkavog pranja. Cijeli jedan život rastao je i rastao postajući planina beskorisna smeća. Nikakvo čudo da se Vujnović nije htio seliti, pomislio je.

Oko tri je ručao, pa nastavio raditi. Sredinom popodneva sagledao je svojih ruku djela: piramidu od desetak ili petnaest velikih crnih kesa, kesa u koje je spakirao Vujnovićev život da bi ga stuštio u kontejner. Oprao je ruke, prebrisao sa stola mrvice ručka i počeo kese iznositi do kontejnera, dvije po dvije.

A onda je, kad se nakon druge ili treće ture vraćao u stan praznih ruku, pokraj poluotvorenih ulaznih vrata spazio neznanku.

Stajala je točno pred vratima, plaho, kao da kani ući, ali se skanjuje. Bila je teško odredivih godina, između srednje dobi i starosti. Visoka i suhonjava, doimala se bezlično, jedno od onih lica koje zaboravite u hipu. Neznanka je u rukama držala dječjeg medvjedića u plavoj kecelji s nacrtanim mjesecima, i to je bilo jedino što je na njoj skretalo pažnju.

-Tražite nekog? – upitao ju je.

-Gospodin koji ovdje stanuje- njega nema?

-On je umro. Ja sam vlasnik stana. Mogu Vam pomoći?

Zbunjena novošću, stajala je na polukatu stepeništa i promatrala ga. Gledala ga je kako ulazi u stan praznih ruku i izlazi iz njega s nabreklim kesama. Promatrala ga je s čuđenjem, nepomično, kao da proučava nečiju bizarnu razbibrigu. Niko se dvojio načas smije li je ostaviti samu pred otvorenim stanom – ali, u stanu ionako nije bilo ničeg što bi vrijedilo ukrasti.

Kad se vratio, neznanke više nije bilo, a polukat je bio prazan. Nastavio je s radom i do večeri očistio kuhinju, ispraznio ostavu i iznio preostale kese. Na koncu se osvrnuo: sredina predsoblja, gdje je maloprije bilo gorje plastičnih kesa, bila je sad čista i prazna. Od Vujnovićeve ostavštine, preostalo je otpraviti samo još pokućstvo, i onda je gotovo.

Mrak je već padao. Izvadio je iz frižidera ostatke objeda, isključio ga iz struje, zaklopio škure i zatvorio prozore. Prije izlaska prešao je cijeli stan da pogasi svjetla. A onda je spazio nešto što do tog časa nije uočio.

Stajao je u hodniku, pokraj modrih zaključanih vrata, vrata ulične sobe. Na podu uz vrata uočio je nešto i sagnuo se da promotri. Uz modra vrata, nalazio se plišani medvjedić. Bio je iskrzan po rubovima, očito star. Imao je plavu kecelju po kojoj su bili narisani mjeseci.

Uzeo ga je u ruke, a potom zbunjen položio na pod, gdje ga je i našao.

Ovu priču sam “skinuo” sa stranice juricapavicic.net. Ostatak priče pronađite i pročitajte tamo. Samo jedan klik. Nije u redu čoviku ukrest cilu priču.