Bojna Čavoglave – Marko Perković Thompson

U ranu jesen 1991. godine, dok je srpska agresija na Hrvatsku bjesnila svom silinom, naši su dani prolazili u rovovima, pred barikadama, u tišini iščekivanja i u zvuku prvih rafala. Oružja nije bilo dovoljno – Jugoslavenska narodna armija nas je još ranije planski razoružala, povukavši oružje iz teritorijalne obrane. Ispred vojarne Divulje, odlučili smo se na blokadu – s vjerom da ćemo se domoći oružja koje je bilo ključno za obranu naših ljudi, naših sela i gradova. Strah se osjećao u kostima, ali uz njega je postojala i odlučnost. Tada se pojavio on – svirač, ali ne bilo kakav.

Bio je to Marko Perković Thompson. Nije došao praznih ruku. Imao je oružje – stari američki automat Thompson, po kojem je i dobio svoj nadimak. No, još snažnije od automata bilo je ono što je nosio u glasu. Pjesma koju je otpjevao – “Bojna Čavoglave” – zavrištala je s radio valova i probudila nešto što metak nije mogao – snagu naroda.

Pjesma se počela širiti odmah. Slušali smo je upravo preko radija – na malim tranzistorima koje smo nosili u džepovima, u torbama, u rovovima. Kad bi netko negdje javio da će je pustiti, svi bismo prebacili na istu frekvenciju i pojačali do kraja. Zvuk je izlazio iz svakog automobila, svakog podruma, svake kuće u kojoj je bilo branitelja ili civila. Nismo se skrivali – htjeli smo da je svi čuju, da znaju da stojimo i da nećemo pasti.

“Bojna Čavoglave” nije bila samo pjesma. Bila je odgovor. Bila je prkos i ponos, bila je poruka neprijatelju i oslonac nama. Nije se radilo samo o Čavoglavama – stihovi su pripadali svakom mjestu koje se branilo, svakom čovjeku koji je odlučio stati u obranu domovine. Kad bi zagrmilo “Za dom – spremni”, stisnule bi se šake, podigli bi se pogledi, nestajala je sumnja.

Marko Perković Thompson bio je jedan od nas – u uniformi, s oružjem, s pjesmom. Bio je borac i glasnik. Ispred vojarne Divulje, njegova pjesma nas je ohrabrila, digla moral i ujedinila. U trenucima kad se činilo da je sve protiv nas, ta je pjesma govorila: “Nismo sami. Hrvatska stoji. I stat će iza nas.”

Danas, kad se sjetimo tih dana, “Čavoglave” nisu samo zvuk rata – one su zvuk ponosa. Zvuk jednog naroda koji je kroz pjesmu pronašao hrabrost. I zato, kad ponovno zasviraju prvi taktovi, znamo – to nije nostalgija, to je sjećanje na trenutak kad smo, unatoč strahu i neizvjesnosti, znali tko smo i zašto se borimo. To je srce koje jače zakuca, pogled koji se uozbilji, ruka koja se stisne u šaku. To je uspomena na dane kad je pjesma bila više od glazbe – bila je zavjet, bila je zakletva, bila je domovina u svakom stihu. I danas, godinama poslije, kad se “Čavoglave” puste, ne slušamo ih samo ušima – slušamo ih dušom. Jer ta pjesma je ostala s nama – kao simbol otpora, kao rana koja nikad ne zacijeli, i kao ponos koji nikad ne blijedi.

Osim što je pjesma “Bojna Čavoglave” podizala moral i davala osjećaj zajedništva, ona je, zajedno s pojavom HOS-ovaca u crnim uniformama i povijesnim poklikom “Za dom – spremni”, postala i psihološko oružje. U situaciji kad nismo imali dovoljno ni oružja ni opreme, morali smo improvizirati – i to ne samo u borbi, nego i u dojmu koji ostavljamo.

Pojava tih crnih uniformi, podsjećajući na ratne slike iz Drugog svjetskog rata, bila je namjerna i taktička. Nisu ti momci bili Ustaše, kako su ih neprijatelji pokušavali prikazati, već dragovoljci koji su znali da nemamo s čime zaplašiti agresora osim vlastitim stavom, odlučnošću i simbolima koji su jasno poručivali: nećemo se povući. Srbi, suočeni s tim prizorom, često nisu znali što je istina, a što predstava – i upravo to ih je zbunjivalo, pa i plašilo. Mnogi su doslovno “od pjesme i crnine” pomislili da dolazi nešto mnogo veće i opasnije nego što stvarno jest. A nama je to odgovaralo. Kad nemaš tenkove, moraš imati mit.

Upravo taj mit – pjesma, uniforma, poklik – bio je dio rata jednako kao i rovovi i puške. A kad se neprijatelj počne povlačiti ne zato što si pucao, nego zato što se boji onoga što misli da dolazi – tada znaš da si uspio.